Jezik kao ključni označitelj mentaliteta
Feljton Film i društvo – Hrvatska narječja na filmu – Dalmatinska zagora (2): Oprosti za kung fu, red. Ognjen Sviličić
-
Eksploatiranje dominantno mentalitetnih i kulturoloških razlika, koje nekad idu i do razine pojednostavljeno shvaćenih civilizacijskih različitosti, u ponajviše (crno)humornom i dijelom satiričnom ključu, ali nerijetko i u svrhu oslikavanja tjeskobnijih i pesimističnijih egzistencijalnih situacija kroz koje se kristaliziraju tipizirani likovi kao predstavnici određenih mentaliteta, stalan je vrlo bitan motiv a često i tema svih filmskih (i televizijskih) djela Ognjena Sviličića. Te razlike Sviličić eksploatira kroz uglavnom komične susrete i dramske sukobe niskog intenziteta s jedne strane jednostavnih i pomalo grubih, ali poštenih i plemenitih ljudi iz provincije, pri čemu imenica provincija ima i doslovno i metaforičko značenje, a uglavnom se radi o autoru poznatom i bliskom mentalitetu ljudi iz zaleđa Splita i iz Dalmatinske zagore (Da mi je biti morski pas, Ante se vraća kući, humoristične serije Periferija city, Stipe u gostima, Glas naroda), potom onih iz pograničnog područja i iz Bosne i Hercegovine (scenarij za Put lubenica, Armin, Zagrebom zadivljeni Reuf u Metastazama, Takva su pravila), a u maloj mjeri i primitivnih gorštaka kakav je Stipe u interpretaciji Leona Lučeva u Dva sunčana dana.
U tim razlikama jezik i govor igraju vrlo važne uloge te predstavljaju možda i ključne označitelje mentaliteta i u njima oblikovanih karaktera, pa je tako i u filmu Oprosti za kung fu, u kojem je u autorovu fokusu mentalitet tipiziranih stanovnika Dalmatinske zagore. Oni su tvrdi ljudi odani tradiciji i uvjereni da žive po strogim pravilima, iako ih stvarnost i životne okolnosti neprekidno opovrgavaju u takvim uvjerenjima, a u prikazima njihovih karaktera i mentaliteta Sviličić praktički uvijek koristi omiljeni mu dramski motiv prisutnosti ili dolaska stranca ili stranaca, odnosno osobe ili osoba koje (više) ne pripadaju određenom podneblju i mentalitetu, u uvjetno rečeno neprijateljsku odnosno ne-prijateljsku sredinu, u okruženje koje (više) ne razumiju, koje nije kompatibilno s njihovim izvornim kulturnim i mentalitetnim zaleđem (ili pak s onim u međuvremenu usvojenim), s kojim će biti u stalnom manje ili više izraženom sukobu, da bi taj sukob bio izvorištem (crno)humornih i satiričnih situacija koje se u autorovim scenarističkim i(li) redateljskim kino-projektima najvećim dijelom vješto isprepleću s tjeskobnijim, oporijim i mračnijim intimnim i egzistencijalnim dramama u većoj ili manjoj mjeri izraženog žanrovskog predznaka, ili pak bivaju nadograđene istima.
U Da mi je biti morski pas uvjetni stranci koji se zatječu u ne-prijateljskom (drugačijem, nepoznatom, dekadentnom…) okruženju su vlaji Kristijan i Mate, u TV-filmu Ante se vraća kući to je dobrodušni mladi student šumarstva iz naslova koji sa sela stiže na studij u Zagreb, u Što je Iva snimila 21. listopada 2003. to je njemački poslovni čovjek na večeri kod zagrebačkog poduzetnika, u Putu lubenica mlada Kineskinja kao žrtva trgovaca ljudima, ali i PTSP-om pogođeni i u ključnim trenucima osjećajima časti i moralnosti obilježeni Mirko te u dobroj mjeri dječak Meho, u Arminu tinejdžer iz naslova i njegov otac kao ljudi iz BiH provincije koji se zatječu u Zagrebu, u Dva sunčana dana to je par inozemnih turista koji odlaze na izlet na Velebit, a u Takva su pravila obični i mali ljudi podrijetlom također iz BiH, supružnici koji se sudaraju s iracionalnim nasiljem i obiteljskom tragedijom.
U Sviličićevu drugom redateljskom kino-projektu Oprosti za kung fu, nagrađenom Zlatnim arenama za najbolju glavnu i sporednu žensku ulogu, uvjetna strankinja koja se zatječe u domaćoj i dobro joj poznatoj, ali zbog spleta životnih okolnosti ipak joj stranoj sredini, je Mira, djevojka koja se nakon ukidanja radne dozvole u Njemačkoj trudna vraća u rodno selo Duvnjaci u Dalmatinskoj zagori, gdje ju čekaju tvrdi, posesivni i pomalo grubi otac Jozo (tada razmjerno svježa no do danas krajnje tipizirana uloga Filipa Radoša) i tolerantnija, mekša te razumijevanju i prihvaćanju životnih okolnosti znatno sklonija majka Kate koju izvrsno tumači Vera Zima. Dominantan sukob tradicije i suvremenosti, kao i onaj ruralnog i urbanog koji je praktički podjednako bitan, te navedenim sukobima definirane i usmjeravane eskalirajuće oporo humorne i dramske situacije koje proizlaze i iz nerazumijevanja među generacijama i njihova sraza, ogledaju se i u jeziku, tvrdoj novoštokavskoj ikavici kojom govore svi likovi.
Pritom su govorima, njihovim intonacijama, jačinama i načinima, u dobroj mjeri označeni pa i definirani i karakteri te dramski odnosi, jer Mira govori tiho, blago i meko, nesigurno i plašljivo, njen otac bučno i temperamentno, govorom s vremenom sve više prikrivajući također nesigurnost, ali i nelagodu u eskalirajućoj slutnji sramote koja ga očekuje, majka kao most i načinom govora se nalazi negdje po sredini, a uvjetna modernost u odnosu prema tradiciji intenzivno se odražava u liku Mirina mlađeg brata Marka kojeg tumači Luka Petrušić, mladića koji mašta o karijeri gitarista i odlasku iz sela, koji je odjećom i ponašanjem, izgledom interijera njegove sobe a dijelom i načinom govora zamjetno diferenciran u odnosu na roditelje, da bismo ga u završnici nekoliko godina kasnije ugledali kao uvjetnog oportunista, kao nekog tko se u nemogućnosti ostvarivanja snova prilagođava sredini i egzistencijalnim zadanostima.
U završnici se i Jozo, koji ozbiljno bolestan u bolničkom krevetu prima Miru i unuka koji nije ni njegove nacionalnosti, ni rase, niti vjere, što mu je tijekom čitavog filma bilo apsolutno nezamislivo i neprihvatljivo, fatalistički miri s obiteljskom situacijom, a to mirenje uz pokušaj sugerirano konačnog opraštanja s njima i prihvaćanja realnosti označeno je i njegovim verbalnim nastupom i bolešću uvjetovanom blagošću i tihim, mekanim, obazrivim govorom. Ovakva završnica u dramskom se smislu čini kao izbor jednostavnog i formulaičnog rješenja (sugerirana skora smrt kao razrješenje drame), a bilo bi zanimljivo vidjeti susret Mire i unuka s Jozom koji je u punoj snazi, temperamentan i bučan kakvog smo ga ranije upoznali.© Josip Grozdanić, FILMOVI.hr,
13. rujna 2016.
Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam
Agencije za elektroničke medije
Piše:

Grozdanić