Tradicionalost u karikaturalnom ključu

Feljton Film i društvo – Hrvatska narječja na filmu – Dalmatinska zagora (3): Što je muškarac bez brkova, red. Hrvoje Hribar; Sonja i bik, red. Vlatka Vorkapić

• 
  
  Sliku istog mentaliteta, ali u potpuno humornom ključu koji sadrži tek natruhe neizbježnih također humornih i neobveznih dramskih motiva, nudi i Što je muškarac bez brkova Hrvoja Hribara, djelo za komercijalni i kreativni uspjeh kojeg je podjednako zaslužan istoimeni roman Ante Tomića. A u tom su romanu kao i inače u Tomićevim djelima iznimno bitni dijalekti kojima govore likovi, a koji intenzivno pridonose autentičnosti, slikovitosti, zanimljivosti i humornosti tih likova kao i zbivanja u romanu tj. filmu, neprestano i intenzivno pomaknutima, grotesknima i lagano crnohumornima, ali i tipično humanima i empatičnima, s izraženim afinitetom prema ljudskim vrlinama, slabostima i dvojbama.
  
  U priči smještenoj u fiktivno selo Smiljevo u Dalmatinskoj zagori središnji likovi su mlada udovica Tatjana koju interpretira Zrinka Cvitešić, supruga gastarbajtera poginulog na baušteli u Njemačkoj, i mjesni svećenik don Stipan kojeg utjelovljuje Leon Lučev, a u kojeg se Tatjana zaljubi. Karakterni mikrosvijet tog nemogućeg ljubavnog zapleta upotpunjuju grubi povratnik iz Njemačke Marinko (Ivo Gregurević), njegova romantična i naivna kći Julijana (Jelena Lopatić, čiji je leksik obogaćen uplivom njemačkih riječi i nerazumijevanjem lokalnog dijalekta), lokalni zgubidan i haiku pjesnik Stanislav (Bojan Navojec) koji se u poeziji zgodno ironično poigrava rječnikom svog dijalekta i koji će krenuti u osvajanje Julijane, te Tatjanina sestra Ljubica (Marija Škaričić), vlasnica mjesne trgovine.
  
  Galeriju Tomićevih i Hribarovih likova vrlo bitno obilježavaju njihovi govori, koji podjednako uspješno funkcioniraju i u karakterizacijskom i u humornom smislu, i dok Tatjana izravno i bez oklijevanja s tvrdim naglaskom i naizgled neromantično iskazuje ljubav don Stipanu, i dok Marinko kidajući latice ruže ponižava i vrijeđa Stanislava, njegovu iz Marinkove perspektive bezvrijednu i beskorisnu poeziju kao i naklonost prema cvijeću, ili dok brat blizanac don Stipana, general Ivica (također Leon Lučev), vojnički odlučno – uz što savršeno odgovara kombinacija tvrdog novoštokavskog ikavskog i jekavskog dijalekta, pojačana oslanjanjem na dvosmislene i vulgarne narodne izreke – izdaje zapovijedi vojnicima te komunicira sa svojom ljubavnicom, ministricom obrane koju interpretira Jelena Miholjević. Za razliku od brata, don Stipan kao plahi svećenik koji si odbija priznati osjećaje prema Tatjani, zbog čega će otići i na službu u Afriku, govori blaže, mekše, tečnije i osjećajnije.
  
  Gotovo identičan način na koji dijalekt i govor funkcioniraju u humornom, karakterizacijskom i vrlo okvirno dramskom smislu benigne i altruistične pastorale Hribara i Tomića oslonjene na tradiciju češke humoristične nostalgije, nalazimo i u romantičnoj komediji Sonja i bik Vlatke Vorkapić. Posrijedi je populistički usmjerena romantična komedija u kojoj je autorica svjesno odustala od pretenzija i artističkih ambicija, odlučivši se za ironijskim odmakom obilježeno baratanje etnološkim motivima kojima se bavi i u dokumentarcima, te kreiravši krajnje benigno eskapističko djelo koje razmjerno spretno eksploatira brojne tuzemne stereotipe o odnosima, točnije načinima međusobne percepcije provincije i Zagreba, sela i grada, u nekim segmentima hipertrofirano ruralnog i dekadentno urbanog, karikirano predočenih mačizma i feminizma, tendenciozno karikaturalno predstavljenih tradicije i modernosti, a sve se te razlike i suprotnosti ogledaju i u jeziku, odnosno govoru tj. dijalektu.
  
  Robusni Stipe u ovakvoj priči i prosedeu primjereno prenaglašenoj interpretaciji Dejana Aćimovića, kao i svi njegovi sumještani posvećeni uzgoju i borbama bikova iz sela u Dalmatinskoj zagori, a kod kojih svi muškarci u obitelji kroz generacije nose ista imena, govore tvrdom novoštokavskom ikavicom. Od nje se zbog prirode posla (akviziter osiguravajućeg društva koji komunicira s različitim ljudima a i osvaja nagrade na stručnim skupovima) i žanrovskog prosedea te potreba priče izdvaja protagonist Ante kojeg vrlo raspoloženo tumači Goran Bogdan. Njegov je govor nešto mekši i tiši, povremeno ovisno o potrebama i bliži standardu, baš kao što je i njegova partnerica Sonja Sterle u vrlo dobroj interpretaciji Judite Franković i u govoru obilježena odmakom od svojih zagrebačkih prijateljica i prijatelja, manjih ili većih snobova, umišljenih tipova, ljubiteljica skupih cipela i otkačenih slobodoumnih umjetnika koji slikaju vlastitom spermom.
  
  Dramaturški i narativno formulaičan film koji tendira screwballu prekrcan je stereotipima, sporedni likovi često bivaju zanemareni i svedeni na karikature, zbog pretjerane produkcijske ispeglanosti cjelina se doima artificijelnom, a završnica s očekivanim zagrljajem Sonje i Ante donekle je ishitrena. No sve su to manji problemi u odnosu na autoričino licemjerje koje se očituje u slabo prikrivenom zauzimanju strana, jer Vorkapić uz postupno odustajanje od Sonjina prvotnog feminizma u svim prethodno navedenim srazovima staje na stranu karikiranog mačizma, u komičnom i također karikaturalnom ključu predočene tradicionalnosti te sela kao takvog, čije mještane prikazuje kao djetinje naivne i poštene osobe čvrsto odane obitelji i tradiciji, što ih, makar bikove voljeli više od supruga, autorici čini prihvatljivijima od uobraženih i dekadentnih (malo)građana.
  
  © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr,
  23. rujna 2016.
  
  Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić