Susret mentaliteta

Feljton Film i društvo – Hrvatska narječja na filmu – Dalmatinska zagora (1): Da mi je biti morski pas, red. Ognjen Sviličić

  • Da mi je biti morski pas, red. Ognjen Sviličić

    Uporaba i tretman hrvatskih narječja na filmu, načini i konteksti na koje se i u kojima se ona koriste, teme su označene njihovom svojevrsnom janusovskom prirodom. S jedne je strane riječ o jeziku i govoru kao iznimno bitnim odrednicama identiteta, onog pojedinačnog baš kao i lokalnog, regionalnog i nacionalnog, te je posve očekivana naglašena osjetljivost na njihovo tretiranje u umjetničkim djelima, medijima i javnoj komunikaciji. S druge je, pak, strane posrijedi tematika koja se razmjerno rijetko problematizira u tuzemnim medijima, u pravilu s politikantskim i senzacionalističkim predznakom, dok sa znanstvenim i publicističkim radovima jezikoslovaca stvari stoje znatno bolje. Za takvu situaciju u medijima nije teško detektirati razloge, a oni leže u nekovrsnoj medijskoj neatraktivnosti i posljedičnoj zanemarenosti te problematike, i u raširenom pogrešnom uvjerenju kako su jezik i govor, slično primjerice nogometu ili filmu, nešto u što se svi razumiju, osobito kad je riječ o narječjima, dijalektima i lokalizmima te njihovim izvornim govornicima. Budući da svatko od nas govori na određeni način, odnosno govorno pripada određenom narječju i dijalektu, smatramo da prirodno poznajemo naš govor, narječje i dijalekt, da smo tu domaći, kod kuće i svoji na svome, da smo na neke načine – već zahvaljujući podrijetlu, obiteljskom zaleđu i životu u određenoj regiji – i autoriteti za određene govorne moduse i finese, te ne dopuštamo da nam se netko sa strane upleće i tumači što i kako trebamo govoriti.

    S tim su dakako povezani i stereotipi koji igraju vrlo bitnu ulogu u odnosu prema narječjima, dijalektima i lokalizmima na filmu (i televiziji), jer su se tijekom dugih desetljeća postojanja govornog filma, televizije i radija, a zahvaljujući kultnim serijama kakve su Naše Malo misto, Gruntovčani, Velo misto i Prosjaci i sinovi, te filmovima poput Papićevih Lisica i Predstave Hamleta u Mrduši Donjoj, Golikova Tko pjeva, zlo ne misli i Babajine Breze, ili u novije vrijeme ostvarenjima Vinka Brešana i Ognjena Sviličića te humorističnim serijama potonjeg (su)autora, čvrsto izgradili i ukorijenili stereotipi o tome kako se govori u određenim regijama i krajevima. Očekivano, stereotipi u tretmanu i uporabi narječja i dijalekata navezuju se na stereotipe u prikazima karaktera i mentaliteta ljudi iz određenih zemljopisnih područja i regija, iz čega pak proizlaze stereotipi u kreiranjima zapleta, dramskih odnosa i modaliteta, kao i u uporabi određenih motivskih i uže dramskih situacija, podjednako na filmu i televiziji.
    Da mi je biti morski pas, red. Ognjen Sviličić
    Unatoč toj osjetljivosti, iz ranije navedenih razloga teme korištenja hrvatskih narječja i dijalekata u medijima se rijetko pojavljuju, u pravilu pri većim izmjenama pravopisa ili gramatike, a posljednji put nešto intenzivnije još 2009. godine kad je Robert Pauletić, pogonjen regionalističkim žarom i spomenutom važnošću govora kao obilježja identiteta, na društvenoj mreži potegnuo pitanje hrvatske nasinkronizacije animiranih filmova u kinima i na TV-programima, konkretno prema njemu pretjerane uporabe čakavskog narječja u humornom i karikaturalnom predočavanju likova u popularnim crtićima. Sa stručnog odnosno lingvističkog motrišta stvari, kako rekoh, stoje osjetno bolje, pa smo nakon studije Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci jezikoslovca i sociolingvista Ive Žanića iz 2010. godine, tri godine kasnije dobili i knjigu U Abesiniju za fonetičara filologinje i fonetičarke Jelene Vlašić Duić. Dok se Žanić u tada još postojećom nagradom Kiklop ovjenčanoj studiji na temeljit i stručan, ali i duhovit, zavodljiv i zabavan način pozabavio problematikom sinkronizacije animiranih filmova, ističući vrijednosti i prednosti uporabe dijalekata i slengova, Jelena Vlašić Duić se kroz analizu jedanaest filmova iz različitih razdoblja hrvatske kinematografije, od Belanova Koncerta do Matanićeva Blagajnica hoće ići na more, posvetila svim aspektima govora na filmu, od njegove elementarne komunikacijske razine preko uporabe u kreiranju što realističnijih situacija ali i u svrhu stilističke nadgradnje, do glasovnih prilagodbi i emocionalne ekspresivnosti glumaca.

    U tretmanu ne samo narječja Dalmatinske zagore, nego i njezina mentaliteta i tipiziranih likova, na filmu (i televiziji) tijekom posljednja se nepuna dva desetljeća izdvojilo ime Ognjena Sviličića, vrlo plodnog scenarista kojeg zbog neosporne spretnosti u kreiranju ipak u dobroj mjeri shematskih karaktera i situacija krasi i ponešto nategnut epitet script doctora. Sviličić je i daroviti redatelj koji je u redateljskom stolcu debitirao TV-filmom Puna kuća 1998, a širu pozornost gledatelja privukao sljedeće godine kino-prvijencem Da mi je biti morski pas, Zlatnom arenom za sporednu žensku ulogu Edite Majić ovjenčanim djelom naslovljenim prema antologijskoj pjesmi grupe Metak, u kojem je gotovo u potpunosti naznačio pa i definirao svoje tada buduće tematske i izvedbene preokupacije. U smislu tematskih preokupacija, film nudi Sviličiću omiljenu elaboraciju susreta (sraza) dvaju mentaliteta, onog splitskog zaleđa oličenog u likovima dvojice priprostih i naivnih, ali dobrodušnih i simpatičnih vlaja koje utjelovljuju Vedran Mlikota (koji će nažalost takav lik pretvoriti u svoj zaštitni znak, manje ili više ga varirajući u svim rolama) i prilično raspoloženi te vrlo dobri Josip Zovko, s mentalitetom samih Splićana, u skladu sa spomenutim stereotipima temperamentnih i pomalo prijekih ljudi lakih na psovki i uvijek spremnih nasamariti drugoga, koji ipak kriju, je li, meko srce, empatiju i altruizam.
    Da mi je biti morski pas, red. Ognjen Sviličić
    U izvedbenom smislu, Sviličić je kreirao cjelinu mozaične dramaturgije za kojom će i ubuduće intenzivno posezati i koja mu dobro leži, uz oslanjanje na galeriju ponekad prenaglašeno slikovitih i pomaknutih likova, lokalni kolorit koji se ne ogleda samo u prepoznatljivim splitskim urbanim toponimima kao scenografiji koja pojačava kontrast mentaliteta, nego i u karakterima likova, njihovoj komunikaciji i govoru, te na umetanje poneke epizode kao posvete tipičnoj splićanistici, primjerice u liku starog udovca Domenika kojeg tumači Vanča Kljaković, a koji prolazeći rivom u dva navrata čuje glas pokojne supruge koja ga požuruje kući. Kristijanu (Mlikota) i Mati (Zovko) ideja pronalaženja zabave i djevojaka u kafićima na splitskoj rivi jedne ljetne večeri istodobno predstavlja izvore zadovoljstva, slatkog iščekivanja, dokazivanja i straha, ovog posljednjeg zbog osjećaja nesigurnosti i svojevrsne inferiornosti u odnosu na sredinu kojoj kulturološki i mentalitetno ne pripadaju, u kojoj se osjećaju kao stranci i u kojoj će se dijelom izgubiti.

    Važan označitelj njihova kulturološkog i mentalitetnog razlikovanja je govor, tvrda novoštokavska ikavica koja ih u susretu sa splitskom čakavicom označava poput snažnog karakternog obilježja u kojem se ogleda i njihov mentalitet. Momci se, baš kao i razmetljivo-plahim ponašanjem (razmetljivim jer se žele pokazati i dokazati te osvojiti djevojke, plahim jer se boje neuspjeha uslijed različitosti i nepripadanja) te odijevanjem u stilu nekadašnjih skromnih gastarbajtera, od sredine u kojoj se zatječu upadljivo razlikuju i govorom, zbog čega ih konobar odmah uzme na pik, a ne ostaju ravnodušni ni gosti za susjednim stolovima. Od prvog je trenutka tako jasno da su Kristijan i Mate osuđeni na neuspjeh, a najkasnije od momenta kad progovore i kad se uvjetno rečeno izdaju, kad postaju objekt poruge i smijeha već samo na temelju toga što su i kakvi su.
    Da mi je biti morski pas, red. Ognjen Sviličić
    Dok su većina ostalih manje ili više važnih likova, od radnika u pivovari Ive kojeg utjelovljuje Elvis Bošnjak i koji je upravo dobio otkaz te njegove brižne trudne supruge Dode u tumačenju Brune Bebić, do osebujne i suptilno tjeskobom pa i tragikom obilježene darkerske umjetnice Lili koju je sjajno interpretirala Edita Majić, izvori dominantno dramskih a tek usputno komičnih situacija, koje izvorišta imaju u njihovim životnim okolnostima i trenutnim okolnostima, Kristijan i Mate su komični (odnosno komični) već zbog same činjenice što su i kakvi su.

    Da bi bila uspostavljena kakva-takva ravnoteža, djevojke Miki u izvedbi Ecije Ojdanić i Goge u tumačenju Jasne Jukić postavljene su kao njihovi svojevrsni parnjaci, kao naivne i dobrodušne mlade Splićanke koje će se nehotično naći u manjim nevoljama i kojima će zamišljeni provod također propasti. Važnost jezika i govora kao identitetskog obilježja Sviličić će dodatno apostrofirati u završnici, kad će praktički jedina osoba s kojom će Mate uspostaviti neposredniji i prisniji, da ne kažem normalniji kontakt, biti mlada Japanka, cura koja ne zna ni riječ hrvatskog, koja je tako ključno definirana jezikom i koja je Strankinja s velikim početnim slovom, u konačnici baš kao i Mate. Nepoznavanje jezika odnosno nemogućnost verbalne komunikacije tu se do određene skromne (ali ipak!) razine ispostavlja kao prednost, bez obzira na rasne, kulturološke i ine različitosti, za razliku od domaćeg okruženja u kojem je drugačiji govor odnosno obilježenost narječjem komunikacijski odnosno interakcijski nedostatak već u startu.
    (nastavlja se)

    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr,
    1. rujna 2016.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji