Specifičnosti slavonskoga podneblja

Feljton Film i društvo – Hrvatska narječja u filmu – Slavonija: Duga mračna noć, red. Antun Vrdoljak; Kraljica noći, red. Branko Schmidt; Crnci, red. Goran Dević i Zvonimir Jurić; Djed i baka se rastaju, red. Zvonimir Ilijić; Put lubenica, red. Branko Schmidt

  • Duga mračna noć, red. Antun Vrdoljak, 2004.

    Razvidan odnos domaćeg filma prema podneblju Slavonije i narječjima koja zatičemo u toj hrvatskoj regiji neiscrpan je prinos prigodom raščlambe prožimanja filmske građe i vjerodostojnoga sadržaja. Dakako, u ovom tekstu nije moguće razabrati sva filmska ostvarenja što odražavaju raskoš slavonskih narječja, nego se žarište sužava na samo pet djela. Ujedno, tih pet naslova korespondira i s raznolikim kronološkim odrednicama, odnosno raznovrsnim povijesnim predznacima, od razdoblja prije Drugoga svjetskog rata do posljedica Domovinskog rata. Nema nikakve sumnje da su ta ostvarenja, a riječ je o filmovima Duga mračna noć (2003) Antuna Vrdoljaka, Kraljica noći (2001) Branka Schmidta, Crnci (2009) Gorana Devića i Zvonimira Jurića, Djed i baka se rastaju (1996) Zvonimira Ilijića i Put lubenica (2007) iznova Branka Scmidta, različitih kvalitativnih statusa, kritičarskih vrednovanja i tržišnoga uspjeha. No, usprkos tome svi odražavaju specifičnosti slavonskoga podneblja i narječja, dapače uspostavljaju slojevitu sliku tradicionlnih i suvremenih vrijednosti.
    Duga mračna noć, red. Antun Vrdoljak, 2004.
    Prisjetimo li se Vrdoljakove Duge mračne noći, sasvim je uočljiva epska struktura toga filma, struktura u razgranavanju od tri nerazlučivo povezana kronološka segmenta. Razdoblja prije, tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata ispunjena su burnim, prečesto i tegobnim zbivanjima i raznovrsnim odnosima likova, često i destruktivna predznaka. Žrvanj je to u kojem središnji lik nastoji opstati, a ideološke razlike su često i preprekom očuvanja ranijih veza i prijateljstava, a naposljetku i nesklad njegova individualizma s novostečenim zasadama socijalističke Jugoslavije dovodi ga na udar zakonskih instanci. Raskošan je to rad, promišljen iskaz autorskoga stava, svjetonazora i stila, ujedno i fikcijska rekonstrukcija povijesnoga gradiva u kojoj se nastoji predočiti objektivna slika zbivanja, odnosno pokušava se izmaknuti pretjeranoj ideologizaciji i zauzimanju strana. Jasno je da autora zanimaju pojedinci i njihovi odnosi a ne tek zasade društva u kojima se zatiču pa je i njegova kritika totalitarizma predočena kroz individuu a ne kolektiv. I u takvome sukusu uočavamo širok raspon narječja, od šokačke slavonske ikavice do folksdojčerskih variranja hrvatskog ili njemačkog jezika. A kada se žarište prebacuje na štokavsko narječje, zanimljivim se čini da ga često rabe upravo likovi što postaju antagonistima, odnosno zastupnici komunizma. Pritom i njihov naglasak nije nalik književnim standardima nego više naslijeđu tzv. pasivnijih krajeva Hrvatske. Vrlo folklornoga kolorita, naglašenih suprotnosti tradicije i moderniteta, taj film jasno percipira razna stanovišta percepcije pojedinih nacionalnih predznaka i njihove mijene u trima različitim razdobljima. Žanrovski raspon od obiteljske drame preko ratnoga filma pa sve do političkoga trilera, ocrtan i vjerodostojnom uporabom narječja i jezika, otponac je sagledavanju ovoga filma i više od desetljeća nakon nastanka.
    Kraljica noći, red. Branko Schmidt, 2001.
    Kronološki i prostorni pomak filma Kraljica noći jasno je uočljiv. Smještena u godinu 1968. i najveći slavonski grad Osijek, Kraljica noći odražava kulturne i društvene pomake, tek razmjerno ublažavanje ideološke stege, ali i jasan pomak modernizaciji Hrvatske pa tako i Slavonije. U žanrovskoj razmeđi filma nostalgije, filma o odrastanju, ali i sportskoga filma, Schmidt percipira mladenačke društvene pomake kao i individualna ili čak društvena razočaranja. Percepcija protagonista antagonista i njegove obitelji te podjednako i skupine vršnjaka i odnosima s predstavnicima urbane zajednice prelama se kroz sportsko natjecanje i zatečeno društveno stanje. Poseban i sasvim shodno primjeren dodatak uvjerljivosti filma je svakako i primjena narječja. Slavonski šarm urbanoga predznaka odražava se u variranju s raznim inačicama štokavskoga narječja, a suprotstavlja se i s beogradskim srpskim sporednog ženskog lika. Nema sumnje da je vremenski odmak od nastanka Kraljici noći priskrbio još više kulturnog i žanrovskog značaja pa u sagledavanju toga ostvarenja možemo ga sasvim skladno uvrstiti u djela žanra i drugih kinematografija. Dakako, nije posrijedi nepogrešivo djelo, ali vrline mu nadvladavaju slabosti, a među vrijednostima snažnoga konteksta je i primjerena uporaba narječja.
    Crnci, red. Goran Dević i Zvonimir Jurić, 2009.
    U ratnom filmu izraženog očitovanja modernističkoga naslijeđa naslovljenom Crnci, radnja je smještena u Slavoniju tijekom Domovinskoga rata. S obzirom na proglašenje primirja, vod nazvan Crnci je pred rasformiranjem. No, kako su trojica njegovih pripadnika ostala na neprijateljskom teritoriju, zapovjednik pokreće akciju izvlačenja koja je suprotna odrednicama primirja. Ostvarenje snažno odraženih psiholoških sklopova likova u ratnim uvjetima, s izraženom suprotnošću interijernih i eksterijernih sekvenci, ocrtano je i jasnom karakterizacijom podvučeno i primjenom narječja. Kako je središnji vod poput mikrosvijeta ratnih postrojbi, i njegovi se pripadnici narječjem povinuju i ne samo odrednicama područja u kojem djeluju. Pritom je izrazito znakovito i breme medijskih vijesti. Dok s jedne strane hrvatske vijesti govore o primirju naglašeno standardnim književnim jezikom, vijest sa srpskoga radija – u kojoj su inkorporirana i stradanja hrvatskih vojnika, ciničan je komentar stradanja, oslikan dakako i jezičnim predznakom. Taj je film jedan od stožernih predstavnika suvremenog hrvatskog ratnog filma te jasan pokazatelj nadahnuća autora novijih naraštaja.
    Djed i baka se rastaju, red. Zvonimir Ilijić, 1996.
    Obiteljska drama Djed i baka se rastaju je smještena u razdoblje Domovinskog rata, iako se o ratu više referira putem medija nego što ga se uočava u okviru filmske građe. Kada se ostarjeli supružnici, stanovnici slavonskoga sela odluče rastati, njihovi sin i kćer s obiteljima dolaze u posjet ne bi li ih odgovorili od te namjere. No i njihove su obitelji na rubu disfunkcionalnosti. I kćer i sin su svojevrsni radoholičari, toliko posvećeni poslu da njihove obitelji pate i nalaze se čak i na rubu rasapa pa je raslojavanje odnosa u trima obiteljima narativnom okosnicom čitavoga filma. No ostvarenje je to širokoga konteksta, od očitovanja društvenih, folklornih ili čak arhitektonskih zasada slavonske ravnice – zbog čega doseže i etnografske vrijednosti, do izravne ali možda i nepotrebne kritike privatizacije koja je zasigurno naštetila hrvatskome društvu i gospodarstvu tijekom devedesetih. Neupitna je autohtonost narječja i povelik raspon njihovih tumačenja i varijanti. No i svaki je od segmenata primijenjenih narječja pravovaljan, odnosno prispodobiv liku koji ga rabi. Od ostarjelih Slavonaca do koketne udovice, neupitno je da se autor s preciznim poznavanjem poslužio i primjerenim dikcijama i naglascima. S druge strane, akulturacijski procesi sina i kćeri, njihovo uklapanje u zagrebačko okružje pridonosi i izmijeni narječja prema standardiziranim oblicima štokavskoga, a uporaba književnog hrvatskog jezika uočava se u radijskim i televizijskim vijestima koje ocrtavaju stanje tijekom rata, ali i kod lika kritičara privatizacije. I kada se naposljetku ostarjeli supružnici pomire za obiteljskim stolom tijekom ručka, svjedočimo i o obnovi tradicijskih vrijednosti kao i razmjerno skladnoj uspostavi obiteljskih zajedništava. Premda nije posrijedi vrhunsko filmsko ostvarenje, u njemu ipak uočavamo bogat izraz slavonske tradicije i njenoga očuvanja pa mu se vrline čine znatnije nego u vrijeme nastanka.
    Put lubenica, red. Branko Schmidt, 2007.
    Vrline su Puta lubenica bile razvidne još u doba nastanka, a u odmaku od gotovo desetljeća još se više potvrđuju. Posljedice ratnoga žrvnja provučene kroz prizmu traumatizacije središnjega lika, kriminalni milje s naglaskom na ilegalnoj imigraciji Kineza te tranzicijsko okrilje glasovite bosanskohercegovačke tržnice u kojem se kreću i prostitutke iz država bivšega Sovjetskog Saveza kao i američki Indijanci, tek su sastavnice raskošnog pripovjednog i kontekstualnog sagledavanja s rijekom Savom kao mitskim znakom dvaju svjetova i granicom Hrvatske i BiH. Iako ne i toliko presudno vezan uz slavonsko podneblje, Put lubenica je poput njegova razorenoga odslika. Sasvim u skladu s miješanim nacionalnim predznacima uočavamo i razne jezike i narječja, jasno nagnuće i prevlast bosanskoga predznaka te variranje štokavštine i naglasaka. Upravo prevladavanje jezičnih, nacionalnih pa i rasnih razlika putem izravnog iskaza humanih vrijednosti postaje prijelomnim u sagledavanju srži ovoga filma, a često nasilje tako i središnjega lika breme su razorenoga društva i temeljnih vrijednosti u kojim su zbog rata i tranzicije narušene čak i obiteljske veze i naslijeđa. Kako je taj film – osim prikaza suvremene društvene stvarnosti, u žanrovskome smislu i rekonstrukcija revizionističkoga vesterna, sasvim je jasno da zahtijeva i podrobnija tumačenja od kojih i primjena narječja postaje razvidnim društvenim odrazom.

    © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr,
    1. lipnja 2016.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Tomislav
Čegir

kritike i eseji