Ewan McGregor je Perry Makepeace koji se u priču uvodi kao običan, prosječan čovjek koji se nađe, igrom slučaja, u neobičnoj situaciji. Prije no što ga upoznamo, uvodna sekvenca nam maglovito otkriva kontekst suvremene ruske mafije: muškarac potpisuje dokumente, nakon čega je zajedno sa suprugom i kćeri bezdušno smaknut iz zasjede na zabitoj cesti. Posrijedi je loš znak za koji sumnjamo da će na određeni način uskoro biti povezan s Perryjem. No, on je nezanimljiv sveučilišni profesor čije je područje interesa književnost te niti malo ne djeluje kao čovjek od akcije. Na odmoru u Maroku nalazi se zbog bračnih problema. Preljub koji je počinio sa svojom studenticom uzdrmao je brak s uspješnom odvjetnicom Gail Perkins (Naomi Harris) te ga je ispunio grizodušjem. Otuđenje para neprestano je podcrtavano intruzijom suvremene tehnologije: Gailin mobitel neprestano zvoni te je primorana raditi dok je na odmoru i pokušava održati rasklimanu vezu. Neupadljiv kakav jest, Perry ipak postaje idealnom metom visokorangirana člana ruske mafije Dime (Stellan Skarsgard), koji traži pouzdanu osobu koja će prenijeti podatke britanskoj tajnoj službi MI6 o operacijama koje mafija provodi u Londonu uz blagoslov članova britanske vlade.
Izdajnik po našem ukusu ekranizacija je nešto novijeg romana klasika špijunskoga žanra Johna le Carrea. Nakon pada Berlinskoga zida i završetka hladnoga rata, priče o sukobu kapitalističkog i komunističkog bloka, istoka i zapada, navodne demokracije i totalitarizma više nikom nisu bile zanimljive pa je popularni špijunski žanr, podjednako na filmu i u književnosti, brzo trebao naći nove neprijatelje. Posrijedi je, uostalom, žanr koji je uvijek reagirao na aktualnu globalno-političku situaciju, čime se volio poigravati sa strahovima i paranojama čitatelja ili gledatelja. Le Carre se u novonastaloj situaciji brzo i dobro snašao pa je problematiku svojih priča osuvremenio da budu zanimljive konzumentu koji živi u svijetu nakon hladnoga rata u kojem se pozadinski sustavi kontrole više ne vrte oko KGB-a, CIA-e i MI6, nego multinacionalnih kompanija. Zamjetno je to u njegovom romanu The Constant Gardener (2001), koji je brazilski redatelj Fernando Meirelles ekranizirao 2005. godine u odličan film istoga naslova (u nas preveden kao Brižni vrtlar), u kojem se priča vrti oko beskrupuloznih farmaceutskih kompanija te neokolonijalne problematike u suvremenoj Africi. Odnosom zemalja prvoga i trećega svijeta bavio se i njegov roman The Tailor of Panama (1996), koji je ekranizirao John Boorman (Krojač Paname, 2001). Suvremeni rat protiv terorizma u središtu je romana A Most Wanted Man (2008), koji je adaptirao Anton Corijn (Najtraženiji čovjek, 2014), a televizijska mini-serija koja sagledava trgovinu oružjem – The Night Manager (2016) također je rađena prema autorovu predlošku. Izdajnik po našem ukusu bavi se invazivnom i razgranatom ruskom mafijom, koja je nastala na krhotinama bivšeg Sovjetskog Saveza te je isprepletena s tamošnjim političkim strukturama moći, a njezini pipci sežu do političkih vrhova mnogih razvijenih zemalja svijeta.
Film uglavnom televizijske redateljice Susanne White, koji je scenaristički uobličio Hossein Amini (Vožnja, Snjeguljica i lovac), radnju, slično kao i roman, razvija na intimnoj te na globalnoj razini. Na prvoj pratimo odnos između Perryja i Gail te Dime i njegove obitelji. One pripadaju različitim društvenim miljeima, no prvoj nedostaje sve ono što druga ima: razumijevanje i prisnost. Iako nevoljko pristaje biti Dimin posrednik te misli da će njegova misija biti gotova kad podatke preda agentima MI6, Perry će ostati uključen u pokušaj da spasi živote članova Dimine obitelji te će se postupno sprijateljiti s grubim mafijašem i njegovom obitelji. Istodobna fascinacija mafijaškim svijetom i strah od njega odlično su podcrtani scenom razularene zabave u Maroku koja za McGregorov lik postaje svojevrsni ispušni ventil te mogućnost da dokaže poljuljanu muškost. Ispod dosadne Perryjeve vanjštine, koju je glumac dobro dočarao smirenom kreacijom, tinjaju male frustracije. Na drugoj razini prate se zakulisne političke igre jer oni koji su u položaju moći pokušat će svim raspoloživim sredstvima spriječiti agenta Hectora (Damien Lewis) da Dimu dovede u London te da njegova obitelj dobije azil u Velikoj Britaniji. Film time postavlja tipičnu okosnicu: mali čovjek protiv struktura moći, što je borba koja je od početka osuđena na neuspjeh. Njezino odvijanje u kriminalnom miljeu, koji je u oštroj suprotnosti s uglađenim i sređenim načinom života dvoje Londonaca, vrlo je dobro iskazano kroz mračnu fotografiju Anthonyja Doda Mantlea (Milijunaš s ulice).
Izdajnik po našem ukusu spoj je žanrovskih klišeja i stereotipa o ruskim milijunašima i mafiji, što posebice dolazi do izražaja u prizorima spomenute razuzdane zabave u Marakešu, iako je Stellan Skarsgard odlično utjelovio Dimu kao živopisan lik koji ispod rabijatne površine pokazuje niz humanih karakteristika, što ga kao kriminalca čini intrigantnim likom koji se kosi s identifikacijskim očekivanjima gledatelja. Običnog čovjeka u neobičnoj situaciji te uzaludnu borbu protiv političkih središta moći nebrojeno smo puta mogli gledati pa se s pravom možemo zapitati što djelo Susanne White ima novoga za ponuditi u spomenutoj formuli. Odgovor je – malo toga, iako je film sporadično zabavan. Scenarij Aminija vrlo vjerno slijedi žanrovske konvencije umjesto da je podrobnije poradio na motivaciji likova, koji su odveć plošni i nerazrađeni pa im nedostaje psihološke složenosti. Perryjeva promjena u gotovo akcijskog junaka je zbrzana i neuvjerljiva, kao što i razlozi da pomogne Dimi nisu scenaristički uvjerljivo postavljeni. Posrijedi je pristojno skrojeno djelce, lako gledljivo, koje se zaboravlja odmah nakon odjavne špice.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 21. siječnja 2017.
