Apel protiv ugnjetavanja

9. Subversive Film Festival, Zagreb, 8. – 15. svibnja 2016.: Između ograda (Bein gderot), red. Avi Mograbi

• 
  
  Izraelsko-palestinski sukob bio je poticajan brojnim tamošnjim filmašima, kako dokumentarnih tako i igranih filmova, da uobliče djela koja su često poprimala formu protesta protiv društvenih i političkih ugnjetavanja te izraelskoga tretiranja Palestinaca. Avi Mograbi jedan je od tih filmaša, koji je u svom dokumentarističkom opusu vrlo hrabro secirao različite aspekte izraelskog odnosa prema ljudima s kojima dijele zemlju. Tako film Nekam Achat Mishtey Eynay (2005) sagledava Palestince kroz prizmu njihova svakodnevnoga života i odnosa izraelske vojske prema njima, a njegovo možda najupečatljivije djelo Z3 (2008) prikazuje izraelskoga vojnika koji opisuje svoje sudjelovanje u tajnim osvetničkim operacijama protiv Palestinaca. Iz korpusa ovih djela dokumentarac Između ograda izdvaja se promjenom fokusa pa se Mograbi sada počinje baviti problematikom imigracije te izraelske imigrantske politike. U središtu fokusa su stoga arapske izbjeglice, koje mahom dolaze iz ratnim i političkim sukobima opustošenih afričkih država poput Eritreje i Južnoga Sudana. Upravo je Izrael, u kojem nastoje dobiti azil, za njih bitna postaja na putu prema novom životu neposredno nakon napuštanja Afrike. Radnja djela smještena je u pustinju Neguev u kojoj se nalazi kamp za prihvat izbjeglica Holot, gdje redatelj susreće niz Afrikanaca kojima je mogućnost kretanja ograničena pod prijetnjom zatvorom, premda se od zatvora ovaj prihvatni centar razlikuje tek u nijansama. Pojedinci su osuđeni na besmisleno i uzaludno čekanje da se njihov status razriješi, a koje se proteže na beskonačan niz godina, bez mogućnosti da se integriraju u društvo te steknu potrebne egzistencijalne uvjete.
  
  Mograbi u početku u maniri intervjua razgovara s cijelim spektrom izbjeglica, zanimajući se za razloge napuštanja Afrike, ali i njihove dojmove o Izraelu te njegovoj imigrantskoj politici. Smještanje u neprivlačnu pustinju ograničava mobilnost, a negostoljubivi Tel Aviv dalek je i zabranjeni san. Stanovnici Holota izravno su svjesni da u pozadini njihova držanja na marginama izraelskog društva leži rasna politika te bojazan da afrički doseljenici ne poremete bjelačku rasnu ravnotežu u državi. Tako jedan od njih kaže da ih nitko u Tel Avivu ne želi prihvatiti jer se razlikuju bojom kože, a drugi otvoreno govori da su mu državni službenici koji su zaduženi za izbjeglice rekli, kada je tražio svoja prava, da su posrijedi floskule za medije, institucije poput Ujedinjenih naroda i borce za ljudska prava. Iz njihova rakursa na ovom planetu postoji jedna izraelska država i stoga je treba dobro štititi od potencijalnih unutarnjih i vanjskih neprijatelja te svih koji bi mogli poremetiti njezinu rasnu, nacionalnu i vjersku ravnotežu. Između ograda izravno naznačava rasističko-nacionalističke premise koje su u temelju stvaranja paranoje naspram drugih.
  
  Naslov filma upućuje na bezizlaznu situaciju u kojoj su se Afrikanci našli – s jedne strane su ograde odnosno zatvori s kojima su bili suočeni u politički represivnim državama koje su morali napustiti, a s druge strane su se ponovno našli u određenoj vrsti zatočeništva. Između ograda je ujedno i mjesto na kojem Avi Mograbi odlučuje postaviti svoj društveno-političko-umjetnički eksperiment. Nakon što nas je uveo u društveno-politički kontekst, redatelj naglasak stavlja na Teatar potlačenih, koji je osmislio u suradnji s kazališnim redateljem Chenom Alonom. Cilj je projekta da azilanti iznesu razloge zbog kojih su napustili svoje zemlje, nakon čega se oni nastoje uprizoriti kroz glumačku igru, što bi posljedično po sudionike imalo katarzičan učinak. S vremenom Mograbi i Alon uključuju u igru i izraelske glumce – volontere da bi naglasili potrebu za povezivanjem dvaju strana te naznačili mogućnost prevladavanja međusobnog nepovjerenja. Time umjetnički i kreativni čin počinje biti sagledavan kao prostor političke transformacije, kojim se mogu razmatrati različiti društveni, politički i osobni traumatizmi, ali i mjesto samog Izraela da sagleda stranu onih koji u njemu traže utočište.
  
  Mograbi je neprestano autorski prisutan. Dok stvara ležernu atmosferu na probama čuje se njegov glas iza kamere ili se pojavljuje u kadrovima, čime naglašava osoban angažman u problematici koju secira. Između ograda istodobno je subjektivan i društveno-angažiran apel protiv ugnjetavanja u kojem redatelj nastoji bez uvijanja prikazati izraelski odnos prema Afrikancima da bi se nakon toga usmjerio na svoj teatarski projekt i njegove mogućnosti. Tu nastoji ostaviti dojam prirodnosti i neposrednosti tako što bi njegovi sudionici trebali zaboraviti da se nalaze ispred kamere jer je on jedan od njih. Stoga film želi djelovati kao da se razvija na temelju spontane međuigre prisutnih. Cjelina je ipak za nijansu predugačka te na trenutke narativno nekoncizna, pa bi dodatan rad na montaži djelo učinio kompaktnijim.
  
  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. svibnja 2016.

Piše:

Dejan
Durić