Vrijeme se mora mudro iskoristiti

Zdenka Heršak, Nosili me vihori, VBZ, Zagreb, 2014.

  • Zdenka Heršak, Nosili me vihori, VBZ, Zagreb, 2014. „Za uspostavljanje muškog šovinizma, apsolutizma muškoga roda u svim nivoima zemlje i neba, najzaslužnije su religije.“ – veli Zdenka Heršak u kratkom poglavlju Muški šovinizam svoje devete objavljene knjige Nosili me vihori. „Budući da je na Zapadu crkva ostala jedini posrednik pri dostizanju božanskog, važnost žena je obezvrijeđena da bi muški spol dobio svoju moć.“ – domeće. Hrvatska glumica Zdenka Heršak, rođena u Zagrebu 1928., dane u mirovini provodi čitajući i pišući, a tu svoju aktivnost naziva velikom nasladom. Prvu je knjigu, zbirku dramskih tekstova Jedan kišni oblak (Bhatktivedanta – Udruga za znanost i religiju, Zagreb) objavila 1998., nova – Vrata su uvijek otvorena je, veli, pred objavljivanjem, a zasad posljednja objavljena je Nosili me vihori, podnaslovljena Ljubav i erotika. Autobiografski zapisi.

    Kako zbori, čitajući novine, nailazimo uvijek na jedno te isto: vjenčanja, rođenja, bolesti. Nju, pak, zanima što čovjeka čini čovjekom. Zato se, na svoj način, time nastoji i baviti u svom spisateljskom radu. No ne znanstveno, ni docirajući, niti nudeći rješenja i mudrolije koje bismo uvrstili u kategoriju samopomoćnih savjeta, nego naprosto zdravorazumskim mozganjem o vlastitim iskustvima, pokušajima pronicanja u sebe i svoja čuvstva, raščlanjivanjem svojih odnosa s drugima, želeći dokučiti smisao uspona i padova koje je doživjela. Propitivačkom radoznalošću neugaslom u trećoj dobi, Zdenka Heršak, čini se, svoju osobnu filozofiju neformalno priklanja više-manje istočnjačkom pogledu na svijet, onome koji prihvaća dobro i zlo, ljepotu i tugu, svjetlo i sjenu, jin i jang kao neodvojivo jedno od drugoga.

    Svojedobno je Zdenka Heršak često opisivana kao seks-simbol, a erotika, putenost, žudnja, ljubav i romansa u njezinom su životu uistinu bili osobito važni – proizlazi iz memoarskih bilješki o kojima je riječ. Odnosno, knjiga je tako profilirana, kao niz prisjećanja na odnose s muškarcima, bili oni udvarači, ljubavnici, prijatelji, supruzi, bilo da je riječ o platonskim, tjelesnim, ozbiljnim ili neozbiljnim vezama. Među navedenim draganima i simpatijama Zdenke Heršak bjehu Ranko Marinković, Oskar Davičo, Danilo Kiš i Vanča Kljaković, kao i poluidentificirani slikari, časnici, svećenici, liječnici, glazbenici... Jednom je, na ovdašnjoj svečanoj premijeri filma Z (1969) Costa-Gavrasa, u zagrebačkom kinu Moša Pijade, s njome očijukao Yves Montand. Jedino što je na kraju od njega dobila bila je jabuka koju je izvukao iz džepa sakoa svog elegantnog odijela. Spolna je privlačnost najjača energija, smatra Heršak, a čovjek nije monogamno biće. Brak je sužanjstvo. I ljubav je sužanjstvo. A ljudskom je biću potrebna sloboda. U tom smislu citira: „Ljubite jedno drugo, ali ne činite od ljubavi kavez. Točite čaše jedno drugom, ali ne pijte iz iste čaše. Stupovi hrama stoje odvojeno.“ Heršak se za svoju slobodu izborila, barem u aspektima bivstvovanja koji su joj bili najvažniji. Otrgla se malograđanskim kalupima i ljubovala s kime je i koliko je htjela i mogla, bračno i izvanbračno. Jedan od najljepših osjećaja je, drži, biti poželjan i privlačan, pa makar se iz te neodređene treperavosti ne izrodilo ništa konkretno.

    Iz tog se gledišta Zdenka Heršak dotiče i svog zanata, svog poziva, svoje umjetnosti o kojoj zbori manje no što bismo očekivali. „Nisam više glumica, možda to nikad nisam ni bila.“ – napisat će. Ljubljenje u usta na filmu drži mahom neukusnim prizorom te smatra da je neusporedivo bolje rješenje bilo ono staroga kova, kad je muškarac ženu zarotirao u zagrljaj pa se poljubac ne bi vidio. Gledatelj ga je intenzivnije doživio u mašti.

    U nekim se filmskim ulogama i sama morala ljubiti s partnerom, jedanput i u filmu što ga je režirao njezin tadašnji suprug Vanča Kljaković. Situacija je, kaže, uglavnom neugodna, a zadatak je lakše izvesti s partnerom kojega ne poznaš, negoli s prijateljem. Ipak, s Ademom Ćejvanom nastavila se strasno ljubiti na setu filma Hoću živjeti (1982) Miroslava Mikuljana i dugo nakon što je kadar snimljen. Mnogi su se parovi nakon tako odglumljenih scena, piše, sakriveni od ekipe i kamere morali „istinski zaprašiti“. Njezin joj je seksepil, smatra, u poslu više odmogao negoli pomogao, jer se tad u toj grani više cijenilo ružnu ženu od lijepe, zato što je lijepa morala biti glupa „kao tele na sklizaljkama. Lijepa žena imala je samo jednu svrhu, da služi muškom u krevetu.“ Zbog toga su od nje „pravili glupaču“ i na taj su joj se način, smatra, osvećivali oni koji su je željeli a nisu je dobili.

    Spominje kako je prolazila kroz razdoblja silne zaposlenosti, prisjeća se poneke anegdote sa studija glume, a iz angažmana u Kazalištu Gavella ovlaš se dotiče predstave Kraljevo (1970) s kojom je gostovala u inozemstvu. Glumci, veli, prečesto glume i u životu, mada ne bi trebali, i vole uživati u svom egu. Pljesak nakon svake, pa i najlošije kazališne predstave ne odobrava te smatra da su danas mnoga teatarska uprizorenja besmislena. Svako je stvaranje vezano uz glazbu koja je skrivena u djelu, a djela imaju dva aspekta: umjetnik se u njima može sakriti ili se kroz njih može razotkriti. Potonje je rjeđe, ali vrjednije.

    Samu sebe Zdenka Heršak, što implicitno, što eksplicitno, ocrtava kao dinamičnu i podosta pragmatičnu osobu punu života koja je razmjerno lako prihvaćala određene životne nedaće, znajući da nakon njih dolaze razdoblja sreće. „Ovdje smo samo u prolazu i vrijeme se mora mudro iskoristiti.“ – bio je i ostao njezin moto. Pripadala je, piše, društvu, škvadri strastvenih ljubitelja življenja, uživatelja svega i svačega, no ipak se povremeno znala zapitati koji je smisao ovog „posranog života“.

    Uvezena kao niz uglavnom duhovitih anegdotalnih pričica na temu ljubavi i erotike, pronađenih u vlastitim iskustvima, pisana ležernim stilom i jezikom, knjiga Nosili me vihori Zdenke Heršak zanimljivo je, pitko štivo koje nas neće uvesti u tajne glumačkog poziva, no nudi svojevrstan uvid u modus operandi uspješne profesionalke. Također, osvaja otvorenošću u razmatranju seksualnosti i iznošenju misli – još jedan odvažan izraz slobode – što ih ugledni umjetnici malokad javno predstavljaju i doima se iskrenim autoportretom jednog dijela osobnosti svoje autorice.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 14. svibnja 2016.

Piše:

Janko
Heidl