Ljubav i entuzijazam prema animaciji

Mihaela Majcen Marinić, Prema novoj animaciji, MeandarMedia, Zagreb, 2014.

• Neizbježno polazište svakog iole opširnijeg pogleda na hrvatsku animaciju slavna je Zagrebačka škola crtanog filma, odsječak hrvatske kinematografije koji je do danas ostao jedini u svijetu zapažen i povijesno relevantan prinos ovdašnjih pregalaca sedme umjetnosti. Pa premda je u žarištu knjige Prema novoj animaciji (MeandarMedia, Zagreb) Mihaele Majcen Marinić, proizišle iz autoričina doktorskoga rada, razdoblje od 1982. do 2011., u kojem je Zagrebačka škola već postala dijelom veličajne prošlosti, Majcen Marinić opravdano uzima kao počelo i mjeru svega što se na polju animacije zbilo do danas. Ne zato što ostvarenja autora koji su se afirmirali osamdesetih godina i poslije kakvoćom ne bi dometnula do majstorija autora Zagrebačke škole, nego zato što su impresivni uspjesi Zagrebačke škole, umjetnički i formalni, ostavili trag koji je i danas itekako osjetan. Pogotovu stoga što je u osamdesetima došlo do povelike stagnacije, a u devedesetima gotovo i do odumiranja animacijske proizvodnje u nas te su, zbog pomanjkanja novosti na planu animiranog filma, ime i pojam Zagrebačke škole crtanog filma blistali kao svojevrstan nedostižan ideal puna dva desetljeća nakon što je ostvaren posljednji film koji se drži njezinim predstavnikom, Satiemanija Zdenka Gašparovića iz 1978.
  
  Knjiga Prema novoj animaciji nastoji, i u tome uzorito uspijeva, nastaviti ondje gdje je stala posljednja sveobuhvatna uknjižena povijest hrvatskog animiranog filma, zaokružena četvrtim tomom serije Zagrebački krug crtanog filma (Zavod za Kulturu Hrvatske, Zagreb film, Zagreb, 1978-1986) pod uredništvom Zlatka Sudovića i Ranka Munitića, u kojoj je sadržajno obrađeno razdoblje od 1922. do 1982. godine. Otad do danas u nas je objavljeno razmjerno malo knjiga posvećenih isključivo animiranom filmu, a rad Mihaele Majcen Marinić vrsno usustavljuje i periodizira povijest hrvatskog animiranog filma od 1982. do 2011., ispituje i predočava njegova stilska i tematska obilježja te predstavlja društveno-gospodarsko-političke okolnosti u kojima je nastajao, a koje su nerijetko imale presudan utjecaj na njegov razvoj.  
  
  Djelo zadivljuje istraživačkom pomnjom kojom je na okup sabrano ono bitno što se u tom razdoblju događalo u hrvatskoj animaciji, jer dosad su podaci i tumačenja, kojih dakako nije manjkalo, bili, kako se kaže, rasuti, počesto i teško dostupni. Premda je, međutim, vrlo razvidno da je autorica zdušno pretražila mnoge izvore, zadivljuje i to što je odoljela napučiti tekst mogućim zastraničnim pojedinostima. Prikupljene informacije sažete su razborito i staloženo u koncentriran, gust i precizan tekst znanstvenog predznaka, no nimalo suhoparan nego pisan s duhom, vrlo čitak, pregledan i jasan, pa čak i uzbudljiv čitatelju zainteresiranom za temu.
  
  Svaka je, piše Majcen Marinić, periodizacija u umjetnosti u određenoj mjeri konstruirana, no pomaže nam u razumijevanju, sporazumijevanju i orijentaciji. U povijesti hrvatskog animiranog filma autorica predlagački razabire šest razdoblja ponajprije okrenutih, napominje, autorima i umjetničkim naraštajima. Početak pedesetih godina obilježila je prva generacija poslijeratnih crtača, nadahnuta diznijevskim nasljeđem, koja je započela izradom crtanog filma Veliki miting (1951) s redateljskim potpisom Waltera Neugebauera. Druga polovina pedesetih i prva polovina šezdesetih formativno je i afirmacijsko razdoblje Zagrebačke škole i odmaka od diznijevskog pristupa. Od polovine šezdesetih do početka osamdesetih traje diferencijacijsko razdoblje Zagrebačke škole koje donosi svojevrsnu autorsku smjenu. Slijedi tranzicijsko razdoblje osipanja i kraja Zagrebačke škole, gotovo i posvemašnjeg zamiranja proizvodnje u vrijeme kad je, zbog ratnih okolnosti država imala većih briga nego što je potpora umjetnosti, u našoj domaji vazda oslonjene na nju, da bi druga polovina devedesetih, nazvana razdobljem preživljavanja, donijela novo buđenje interesa za animaciju. Nakon 2000. počinje autorsko i proizvodno osovljavanje koje krajem prvog desetljeća ovoga stoljeća rezultira pravom renesansom domaće animacije. 
  
  Isto tako, Mihaela Majcen Marinić perceptivno i sažeto uočava stilsko-tematske značajke pojedinih razdoblja i naraštaja, pronalazeći im zajedničke crte te međugeneracijske sličnosti i razlike, no pritom zadržavajući respekt prema umjetničkim individualnostima i osobitostima. Knjiga poput ove nije mogla nastati doli kao plod velike ljubavi i entuzijazma prema predmetu istraživanja. Unatoč tome, Mihaela Majcen Marinić kloni se navijačkog tona, kao i zastupanja svake usmjeravačke ideje, dočim u kraćim analizama pojedinih djela ostaje kritički suzdržana, odnosno dobrodušno zaobilazi moguće pokude. Njezin je, doima se, stav da je najvažnije da se radi, djeluje, proizvodi, da scena živi. Ponajviše cijeni, može se iščitati, inovativne i odvažne autore, bez obzira na stil, temu ili tehniku kojom se služili, one u kojih se osjeća „radost animacije“ i, bez dvojbe, one umješne u „pogađanju prave mjere“, čega se god latili. Ovo posljednje, pogađanje prave mjere, resi i njezin spisateljski stil i jedna je od iznimno privlačnih vrlina knjige Prema novoj animaciji.
  
  Knjiga je prikladno ilustrirana fotogramima u boji iz mnogih filmova, a osim samoga teksta koji zaprema 137 od ukupno 300 stranica sadrži izvanredno korisne priloge: bibliografiju o animiranom filmu od 1982. do 2011., leksikon autora animiranih filmova, adresar ustanova vezanih uz animirani film u Hrvatskoj te filmografiju hrvatskog animiranog filma od 1982. do 2011. i, dakako, kazalo.
  
  Prema novoj animaciji Mihaele Majcen Marinić bitan je prinos pisanom valorizatorskom osvrtanju na povijest hrvatskog filma, obvezna literatura svakom ovdašnjem pokloniku sedme umjetnosti. Baš poput spomenutog četverotomnog Zagrebačkog kruga crtanog filma pod uredništvom Zlatka Sudovića i Ranka Munitića, troinačnih povijesti hrvatskog filma Ive Škrabala – naslovi su im Između publike i države – povijest hrvatske kinematografije 1896-1980 (Znanje, Zagreb, 1984), 101 godina filma u Hrvatskoj, 1896.-1997. (Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998) i Hrvatska filmska povijest ukratko (1896-2006) (Hrvatski filmski savez, Zagreb; VBZ, Zagreb, 2008) – zatim Uvoda u povijest hrvatskog igranog filma (Leykam International, Zagreb, 2010) Nikice Gilića te Kinematografije u NDH (Naklada Ljevak, 2013) Daniela Rafaelića i, dakako, dvotomne Filmske enciklopedije (Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1986-1990) pod uredničkim vodstvom Ante Peterlića.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 14. svibnja 2016.

Piše:

Janko
Heidl