Gavin Hood (Tsotsi, X-Men početak: Wolverine) otvara film smještajući dvoje bitnih protagonista u svakodnevne i neuzbudljive situacije. Poručnica Katherine Powell (Helen Mirren) budi se usred noći jer ne može spavati iziritirana suprugovim hrkanjem. Okruženje je prigradsko, sasvim prosječno, sa sredovječnim bračnim parom očito uljuljanim u rutinu. Naoko posrijedi je običan život sa svojim ustaljenim tijekom. Potom se ipak nešto mijenja u tom dojmu. Katherine tijekom noći ulazi u radnu sobu, prijavljuje se u sustav ministarstva obrane. Zidovi oblijepljeni fotografijama ljudi za kojima traga upućuju da je riječ o osobi koja vrlo ozbiljno, pomalo opsesivno shvaća posao. Nakon toga slijedi upoznavanje s generalom Frankom Bensonom (odličan Alan Rickman), Katherininim nadređenim, koji je zapeo u trgovini dječjim igračka u nastojanju da unuci kupi lutku, ali nije sasvim siguran koji bi model trebao odabrati jer je ponuda proizvoda vrlo široka. General je isto tako obiteljski čovjek koji, kada ne radi, vrijeme provodi sa svojim najmilijima te uživa u druženju s unukom.
Te sitnice koje čine život redatelj namjerno odabire da bi ih u nastavku ukrstio s naravi misije koju protagonisti već neko vrijeme vode, što će gledatelju uskoro biti otkriveno kada nas djelo uvede u vojne stožere. Powell i Banson dvoje su ljudi koji naoko vode prosječne obiteljske živote i imaju uspješne karijere, no istodobno imaju i moć da odlučuju, kako će priča pokazati, o sudbinama drugih. Vezani uz svoje obitelji, istovremeno su spremni dopustiti uništenje tuđih da bi ostvarili svoj naum. Oni su hladnokrvni profesionalci koji znaju da posao ne treba miješati s emocijama. No, amnestira li ih njihova poslovna etika od činjenice da su spremni druge lišiti onoga što im je u vlastitim životima izuzetno bitno i što im daje tolike ovlasti?
Katherine već šest godina traga za skupinom islamskih terorista koji se nalaze na britanskoj i američkoj listi deset najtraženijih osoba. Jedan od njih je britanska državljanka koja se preobratila na islam. Ulazi im u trag u kenijskoj prijestolnici – Nairobiju, gdje planira izvršenje misije uz pomoć američkih i kenijskih vojnih snaga. Katherine iz svoga stožera nadgleda i koordinira akciju, a američka vojna baza u Nevadi pruža joj logističku pomoć – pomoću njihova drona iz sigurnosti svog ureda ima detaljan uvid u sve što se zbiva u izbjegličkim četvrtima afričkoga grada. Vojska prijateljske države Kenije je na terenu i u pripravnosti jer cilj je operacije uhititi i izvesti pred sud prijestupnike, a ne lišiti ih života.
Iz ukratko predstavljene priče, Pogled s neba može djelovati kao dinamičan akcijski film koji karakterizira brza izmjena lokacija i neočekivani obrati. Međutim, situacija je ponešto drugačija jer Hoodu akcionost nije bitna, nego sagledavanje moralne i psihološke problematike. Djelo uključuje svega nekoliko bitnih lokacija: Katherinin stožer i salu za sastanke u Britaniji, vojnu bazu u Nevadi te Nairobi u kojem se izmjenjuju sjedište vojske sa situacijom na ulici ispred kuće u kojoj se nalaze teroristi. Katkada se javljaju britanski ministar vanjskih poslova koji je na službenom putu u Aziji, odvjetnica u Bijeloj kući te američki državni tajnik u službenom posjetu Kini. Temeljno je naglasak na komunikaciji između Katherinina stožera, sale za sastanke, vojne baze u Nevadi te kenijske vojske u Naironiju, koja se vrši putem audiovizualnih uređaja.
Nije teško zaključiti da se većina radnje ne odvija na terenu gdje se priprema izravna konfrontacija suprotstavljenih sila, nego je naglasak stavljen na pozadinu vojne akcije, koja se odvija iza kulisa, u stožerima zemalja prvoga svijeta daleko od prvih linija sukoba. Ona počiva na pomnoj organizaciji i koordinaciji te dobro osmišljenim pravnim parametrima kojima se zemlje-sudionice štite od posljedica i javnoga mnijenja. Jedni aspekt akcije u filmu odvija se na ulicama slamova u Nairobiju: agent kenijske vojske prati zbivanja u terorističkoj kući te je primoran bježati od militanata kada pokuša spasiti djevojčicu koja prodaje kruh ispred objekta koji sile prvoga svijeta žele dignuti u zrak. Do intervencije kenijske vojske nikada ne dolazi, odnosno ona je neprestano odgađana, pa Pogled s neba počiva na neprestanom odgađanju djelovanja, što se dodatno pojačava podzapletom s američkim vojnikom Steveom Wattsom (Aaron Paul), koji upravlja dronom te je suočen s moralnom dilemom jer njegov prst na okidaču za ljude na ulici znači život ili smrt. Odgađanje akcije pak svoje korijene ima u pravnim zavrzlamama i moralnim nedoumicama jer nitko osim Katherine nije spreman preuzeti odgovornost za moguće negativne ishode.
Stoga primarna napetost u filmu nije rezultat pustolovno-akcijskih situacija, nego je njezin povod psihološke naravi pošto se malo toga konkretno u filmu zbiva pa neočekivana statičnost doprinosi rastu napetosti. Narativni okidač, koji komplicira cijelu misiju, spomenuta je pojava djevojčice na ulici, čime se u središte filma postavlja moralna dilema. Hood ne želi da njegovo ostvarenje bude moralna indoktrinacija, nego svojevrsna moralna vježba. Teroristi u kući upravo pripremaju novi napad pa se postavlja pitanje: je li opravdano dignuti u zrak kuću u kojoj se oni nalaze kada je gotovo sasvim sigurno da će kolateralna žrtva toga postupka biti djevojčica ili je bolje žrtvovati nju, a spasiti stotinjak drugih života koji bi mogli biti ugroženi potencijalnim terorističkim napadom?
To pitanje služi da se sagledaju različite reakcije protagonista. Katherine i Frank su vojna lica koja osobito ne zanimaju pravne zavrzlame i posljedice. Oni jednostavno žele djelovati te se hladnokrvno odnose prema situaciji. Cijelu situaciju upravo krade beskrupulozna Katherine u odličnoj interpretaciji Helen Mirren, svojom hladnoćom i proračunatošću te ne biranjem sredstava da dođe do cilja. Umorni Frank cijelu situaciju raspravlja s državnim odvjetnikom, ministrom te vladinom dužnosnicom, iako je evidentno da ga državni činovnici zamaraju ispraznom retorikom. Katherine je jedina koja je spremna preuzeti odgovornost, dok ostali traže alternativne načine da misija uspije, ali da netko drugi odgovara umjesto njih ako se projekt izjalovi. Vladina dužnosnica tako smatra da je bolje dopustiti teroristički napad jer će on baciti negativno svjetlo na teroriste, a žrtvovanje djevojčice u ime sprječavanja terorista loše će predstaviti zemlje prvoga svijeta. Istodobno, svi oni prate preko video-zida iz svojih sigurnih ureda situaciju na terenu, što je bitan aspekt djela. Dobar dio filma predstavlja fingirane snimke nadzornih kamera te uređaja za praćenje, preko čega imamo uvid u veći dio onoga što se u Nairobiju zbiva. Time gledatelj i ostali protagonisti filma gotovo da bivaju smješteni u poziciju igrača videoigre ili filmskoga spektakla, što podcrtava moralnu poziciju onih koji promatraju.
Hood uspijeva postići napetost time što vješto balansira između različitih lokacija i reakcija, spomenutim odgađanjem razrješenja, kao i neprestanim naglašavanjem činjenice da protagonistima vrijeme pomalo istječe. Određene situacije predstavljaju narativne viškove: podzaplet s ministrom vanjskim poslova sasvim je suvišan te je mogao biti izostavljen ili posredno iznesen. Njegovo trovanje želuca i probavni problemi nenamjerno imaju parodičan prizvuk. Slično je i s prizorima koji uključuju američkog državnog tajnika. Hoodovo baratanje moralnim dilemama katkad je također naivno: na svakodnevnoj bazi u sukobima u trećem svijetu pogibaju brojne kolateralne žrtve bez da itko u zemljama prvoga svijeta trepne. Stoga Steveove suze u završnici više djeluju kao podilaženje emocijama publike, nego što nas je film uspio uvjeriti u njegove osjećaje i potencijalne psihičke ožiljke.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 21. siječnja 2017.
