Prvi film Richarda Linklatera nakon velikog uspjeha ambicioznoga djela Odrastanje (Boyhood, 2014) vraća nas na početke njegove karijere, u okrilje naslova poput Munjenih i zbunjenih (Dazed & Confused, 1993) i Suburbije (1996). Odrastanje je oduvijek bila redateljeva opsesivna tema kroz koju je razmatrao pojedince i skupine mladih ljudi u prijelomnim razdobljima njihovih života. Tako su Munjeni i zbunjeni bili usredotočeni na skupinu srednjoškolaca tijekom posljednjeg dana škole 1976. godine. Suburbia je pak bila smještena u tadašnju suvremenost – devedesete godine te je secirala živote grupice adolescenata iz predgrađa koji trebaju postati odrasli i korisni građani. Osim što su posrijedi vrlo razgovorljivi filmovi koji se ne iscrpljuju u postavljanju razvedene fabule te sižejnim poigravanjima, riječ je o ostvarenjima u kojima se ništa dramatično ne zbiva, nego su usredotočeni na naoko besmislene, neznatne svakodnevne događaje, promišljanja, strahove i anksioznosti mladih protagonista.
Linklater u njima dramatizira nedramatično te bogato evocira atmosferu i kulturnu klimu. Ujedno postavlja koncept kojem će se kasnije učestalo vraćati: dovoljno je pustiti dvoje ili više likova da devedesetak minuta razgovaraju i imate film. Posrijedi su duhovita i publici prijemčiva ostvarenja u kojima se, kako se može vidjeti, očituju neki od temeljnih postulata autorova redateljeva rukopisa. Pritom su likovi i njihove dvojbe oblikovani mnogo prijemčivije prosječnoj publici nego što je to bio slučaj s Trilogijom tinejdžerske apokalipse Gregga Arakija (Totally Fucked Up, 1993; The Doom Generation, 1995; Nowhere, 1997), koja je u isto vrijeme sagledavala košmaran svijet društveno iščašenih, seksualno ambivalentnih adolescenata s ciljem da gledatelja izbaci iz njegove sigurne pozicije. Linklater nikada nije bio sklon poigravanju s gledateljima te njihovom provociranju. Uvijek je više podilazio njihovim žudnjama te se poigravao popularnim konceptima kao susretanjem dvaju stranaca u vlaku koji provedu zanimljivu noć zajedno te se zaljubljuju. Naravno, to ne mora značiti ništa loše jer je posrijedi kulturno vrlo osviješten autor koji se vješto poigrava takvim konceptima. Everybody Wants Some, naslovljen prema pjesmi Van Halena, svojevrsna su nostalgična posveta vlastitoj autorskoj mladosti, u vrijeme kada je američki nezavisni film doživio veliki procvat.
Te lude osamdesete slično su postavljene kao Munjeni i zbunjeni i Suburbija te su usredotočene na desetljeće kojim se Linklater dosad nije podrobnije bavio – osamdesetim godinama prošloga stoljeća. Njih je bogato evocirao izvrsnim i funkcionalno odabranim soundtrackom kojim razvija bogatu atmosferičnost razdoblja, zatim kostimografijom, koja naznačava neukusan stil odijevanja tog desetljeća, za koji se nadamo da se više nikada neće vratiti u modu, te scenografijom. Međutim, za jedno djelo koje se bavi problematikom odrastanja te prijelomnom točkom u životu protagonista – odlaskom na studij, te s obzirom na specifičan kulturno-politički kontekst desetljeća koji će se uskoro razviti s obzirom na, među ostalim, ultrakonzervativnu administracijom Ronalda Reagana, film djeluje neobjašnjivo umiveno. Opravdanje redatelju može biti da je cijela priča postavljena u ograničeni svijet uske grupe igrača bejzbola različitih godina studiranja – od brucoša do onih završne godine. Smješteni su u dvije gradske kuće, dakle izvan kampusa, što priječi temeljitiji uvid u život studentske populacije. Jedini imperativi u životu su im sport, seks i alkohol, pa do njih društvena problematika niti ne dopire ili ih jednostavno ne zanima.
Djelo sadrži sve bitne odrednice Linklaterovih ostvarenja: radnja je svedena na minimum te se ništa pretjerano dramatično ne zbiva – posrijedi je sukcesija banalnih svakodnevnih zbivanja s prozaičnim preokupacijama protagonista. Naglasak je na ansamblu likova te njihovim međusobnim interakcijama kao i odnosu prema okruženju. Pritom se obilato koriste proširene dijaloške razmjene među likovima, putem kojim se ocrtavaju njihovi karakteri i specifičnosti, odnosno životna filozofija, pa je svaki od protagonista specifično jezično okarakteriziran. Linearno-kronološka organizacija naracije usmjerena je na prikaz svega nekoliko dana – od dolaska na sveučilište do početka nastave te je lišena sižejnih poigravanja.
Problem nastaje kad se gledatelj privikne na vizualne markere samog početka osamdesetih i kad se odveć maskulini gegovi istroše pa se počnete pitati kome je ovaj film namijenjen i koja je uopće njegova svrha. Linklater se posljednjih dvadeset i pet godina razvijao kao redatelj pa nije jasno čemu ta težnja da nas podsjeti kako još uvijek može stvarati male, neposredne filmove o ničemu. Kulturni i filmski kontekst se u tom razdoblju promijenio i više bi mu išlo u korist da je znatiželjan gledatelj posegnuo za Munjenima i zbunjenima i Suburbijom, nego što je sam odlučio upućivati na svoju filmsku mladost. Protagonisti nisu osobito karakterno zanimljivi te su svedeni na set standardnih odnosa među studentskom populacijom pa se ne bi moglo reći da je djelo pretjerano originalno. Između tulumarenja, male bondinga i flertovanja s djevojkama ubačena je konvencionalna ljubavna priča, no cjelini nedostaje šarma i poletnosti. Čini se da ovoga puta autor nije uspio pronaći univerzalno u običnom i svakodnevnom.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 21. siječnja 2017.
