
Inspirativna, impresivna i ekstraordinarna britanska istraživačica, pustolovka i putnica, arheologinja i orijentalistica, kartografkinja, fotografkinja, spisateljica, poznavateljica beduinske kulture, koja je slobodoumnim duhom i inteligencijom (jedna od prvih žena koje su studirale na Oxfordu) definitivno probila i pomaknula rigidne i konvencionalne – kako individualne psihičke tako i globalne političke granice svoga vremena – Gertrude Lowthian Bell (1868-1926), znana i kao „ženski T. E. Lawrence“, tema je raskošnog, skupog biopica kultnog Wernera Herzoga; ipak, njezina fascinantna i kompleksna osobnost ostaje u sjeni ove razočaravajuće, izrazito plošne i plitke ekranizacije. Naime, unatoč uredno, kroničarski posloženom produktu, film ostavlja dojam zamorno zastarjelog, megalomanskog, megalitno teškog, demode staromodnog ostvaraja, s neuspjelim pokušajem patetičnog romantičnog podzapleta à la Minghellin Engleski pacijent (The English Patient, 1996), s neminovnom evokacijom Leanova Lawrenca od Arabije (Lawrence of Arabia, 1962) te usput prizivajući i dvije druge pustolovne (melo)drame s Nicole Kidman u glavnoj ulozi – Minghellinu Studengoru (Cold Mountain, 2003) i Luhrmannovu Australiju (2008).

Nicole Kidman također je, u najmanju ruku zanimljiv odabir za interpretaciju Gertrude, iako iznenađujuće snalažljivo glumi i fazu vrlo mlade djevojke; ipak – supostavljena mahom u odnose s muškarcima, nikad do kraja ne emanira tinjajuću energiju koja lik motivira na perpetualno kretanje. (Njezina pak trojica kolega izrazito su neusklađeni u izričaju – drvenasti i umoran James Franco, premoderan, anakronističan i manirističan Robert Pattinson, te najuravnoteženiji od trojice Damian Lewis.) Herzog pritom svom subjektu prilazi gotovo hagiografski, ne nijansirajući je, bez imalo subverzivne note kakva bi se očekivala kako od samog karaktera Bell tako i od nekoć kontroverznog redatelja, posljedično izuzevši sam lik iz poznate lepeze herzogijanskih protagonista (ekscentričnih individualaca sa santa pazzia vizijom) te radije njenu širinu i dubinu predstavljajući najbanalnijim postupcima – odabirima kadriranja (počesti widescreen), objašnjavalačkim voice-over dnevničkim zapisima ili opetovanim međukulturalnim interakcijama; potonje pak dovodi do prenatrpanosti nesvrhovitom ponavljajućom proliferacijom niza više-manjih jednakih obrazaca ekspedicija (od turske policije preko hermentičnih zajednica s šeicima do nomadskih plemena).
Stoga kao finalni rezultat dobivamo u prvom redu dosadan, a potom i nezanimljiv, inertan, uštogljen i razvučeno mlitav, nekonzistentno epizodičan film, bez istinske dramaturške podloge ili konkretnog zapletnog sukoba, koji snažnu Bell svodi na tipičan ogoljeli ljubavni subjekt.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 2. svibnja 2016.