Iz drugog kuta

Midhat Ajanović Ajan, Portret nacrtan ugljenom i kišom, Ogranak Matice hrvatske Bizovac, Bizovac, 2015.

• Midhat Ajanović Ajan rođen je u Sarajevu 1959. gdje je diplomirao novinarstvo. Animaciju je učio u Zagreb filmu, a od 1994. živi u Švedskoj, gdje je doktorirao s filmološkom tezom i zaposlen je kao voditelj Odsjeka za animaciju i vizualne komunikacije na Sveučilištu West u Trollhättanu. Renomirani animolog, jedan od ustrajnijih tumača animiranog svemira na hrvatskom jezičnom području, dosad je objavio osam publicističkih ostvarenja s filmskim temama, pretežno iz domene povijesti i teorije animiranog filma. Od toga tri u nakladi švedskog izdavača, dok su za hrvatske objavljeni Animacija i realizam (2004), Karikatura i pokret (2008), monografija Milana Blažekovića Život u crtanom filmu (2010) te monografija Nedeljka Dragića Čovjek i linija (2014). Riječ je uglavnom o esencijalnim djelima ovdašnje nevelike stručne publicistike o animiranom filmu.
  
  Osim teorijskim radom, Ajanović se oprobao i kao praktičar karikature i animiranog filma, a uz to je i razmjerno plodan romanopisac iza kojega je šest romana, od čega su u Hrvatskoj objavljena četiri. Pretposljednji, Portret nacrtan ugljenom i kišom, izvorno tiskan na švedskom 2009., dobitnik nagrade Klas deWilder koja se dodjeljuje najboljem švedskom piscu useljeničkog podrijetla, nedavno je u nas objelodanjen u nakladi Ogranka Matice hrvatske Bizovac. Posrijedi je, dakako, fikcija, no strastan i stručan poklonik crteža, kako onoga statičnoga kao što su karikatura ili strip, tako i onoga u pokretu koji se opredmećuje kroz animirani slikopis, Ajanović roman prožima brojnim razmatranjima o karikaturi, stripu i animiranom crtežu.
  
  Mada nije riječ o autobiografskom djelu, jer protagonist Portreta nacrtanog ugljenom i kišom osamljeni je ubojica, kriminalac i alkoholičar koji je dobar dio života proveo u zatvoru, dijelovi priče susreću se sa stvarnošću Ajanovićevog životnog puta. Oba su Sarajlije što su se kao odrasli nastanili u Švedskoj, oba su vješti risači te poznavatelji karikature, stripa, animacije, filma i umjetnosti. Radnja romana počinje tri dana prije protagonistova pedesetog rođendana, a knjiga je objavljena 2009., u godini u kojoj je Ajanović navršio pola stoljeća života.
  
  Budući da je u rodnom gradu neko vrijeme djelovao kao profesionalni karikaturist, neimenovani glavni lik romana nosi nadimak Crtač, poslije, u Švedskom prijevodu, Tecknar. Izgrađen kao neobičan spoj umjetnika i nasilju sklonog snagatora, s drugim nadimkom Kratak Fitilj, koji će privređivati i kao klupski izbacivač, protagonist te poprilično napete i dirljive, emocionalno snažne knjige figurira i kao autor teksta, jer roman je oblikovan kao njegov vlastiti pismeni iskaz zamišljeno namijenjen negdašnjoj dragoj, slikarici, no riječ je o pismima, kako u jednom trenutku veli, „upućenima nigdje i nikome“.
  
  U predgovoru Ajanovićeve knjige Karikatura i pokret, Hrvoje Turković zapisao je kako je Ajanović uvjeren i radoznao tumač animacijskog univerzuma, rasni istraživač koji pisanju pristupa kad je zaintrigiran i kad uspije pronaći intrigantnu vizuru. Ne zaboravljajući da je Portret nacrtan ugljenom i kišom doista djelo lijepe književnosti, u svjetlu Turkovićeva zapažanja možemo ga kosimično čitati kao još jedan Ajanovićev prilog rasvjetljavanju i promidžbi animacije iz intrigantne vizure.
  
  Razmatranja o stilskim odlikama i umjetničkim dometima karikaturista, crtača stripova i majstora animacije doimaju se posve prirodno uklopljenima u svijet i razmišljanja Crtača, junaka knjige, profesionalnog karikaturista. Kad, primjerice, podmetne požar i promatra ga iz prikrajka, doživjet će ga i opisati pomoću asocijacija na animacijske tehnike i ostvaraje velikana poput Waltera Ruttmanna, Oskara Fischingera, Zdenka Gašparovića, Ishua Patela i Caroline Leaf, dajući usput skicozne uvide u njihova djela.
  
  Oslobođen imperativa znanstvenoga, Ajanović se ovdje ima priliku upustiti u slobodnije, u strogo akademskom smislu argumentacijski krhko, no stručno utemeljeno i itekako uvjerljivo raspredanje o djelu, primjerice velikana animacije Normana McLarena, pomalo pjesnički nadahnuto razvijajući tezu o tome kako je taj autor kroz filmove učinio vidljivim svoje misli i spiritualne vibracije. Više ili manje razrađeno, no nikad neznalački površno, dotiče se animacijskih ostvarenja Alexeia Alexeieffa, Dušana Vukotića i Witolda Giersza te karikaturističkih i stripovskih dosega Hala Fostera, Chavala, Ewerta Karlssona, Alberta Breccie, Jeana Bosca, Jean-Jacquesa Sempéa, Quina, Jeana Girauda, Miroslava Bartaka, Louisa Nitke i inih. Nudi i male rasprave o tome može li računalna animacija uistinu dostojno nadomjestiti ručnu, o tome je li stvarnosti sličniji dokumentarni film, fotografija ili karikatura, o važnosti eliminiranja viška prigodom stvaranja umjetničkog djela, o odnosu apstraktnog i figurativnog i slično.
  
  Odličan roman, Portret nacrtan ugljenom i kišom nenametljivo i usputno obrazuje čitatelja o oblasti karikature, stripa i animacije, budi želju za njihovim upoznavanjem te proučava i tumači djela iz tog područja ugodno oslobođeno od gdjekad sputavajućih smjernica filmološke znanosti koja ni najoštroumnijim raščlambama ne uspijeva prodrijeti u srž tajne kreacije. U toj nemogućoj misiji nije dakako uspio ni Ajanović, no svakako osvježava pročitati razmišljanja osvjedočenog znalca koji se i ovom prilikom prodorno bavi filmskim, a ne izvanfilmskim, odnosno specifičnostima izraza određene umjetnosti, ali uvide plasira na drukčiji način, iz drugog kuta. Iz intrigantne vizure.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 30. travnja 2016.

Piše:

Janko
Heidl