Minuciozna, neuhvatljiva, beskompromisna, opservativna, pedantna, transgresivna, avangardna – samo su neki od atributa počesto pridodavanih kultnoj belgijskoj filmašici, ikoni mnogih filmofila, vrsnoj dokumentaristici i feministici te egzemplarnoj auteur individualistici Chantal Akerman. Njezina čuvena sklonost ka dugim kadrovima, sporost pri prikazu te improvizatorski pristup, uz mahom monologe likova (koji baznim dijalozima upravo takvom svojom kvalitetom pridaju auru nadrealne snovitosti) vidljivi su i njenom pretposljednjem naslovu Almayerova ludorija iz 2011., slobodnoj adaptaciji istoimena prvog romana Josepha Conrada o psihičkoj i materijalnoj destrukciji francuskog kolonizatora (misaono-refleksivan, iznuren Stanislas Merhar), vlastitim krivim odlukama zarobljenog na malezijskom dijelu Bornea u vlažnim nepristupačnim tropskim močvarnim šumama mangrova, zaluđenog pronalaskom rudnika zlata, a kojem život prolazi u nevoljenom braku s Malezijkom te nepremostivom jazu s voljenom kćeri Ninom (mlitava i neuvjerljiva Aurora Marion); pretvarajući ga u svojevrsnog neispunjenog mitskog pohlepnog frigijskog kralja Midu koji se žrtvuje uzalud – ne dobiva ništa a gubi sve, čak i odnos s djetetom kao jedinom svijetlom životnom točkom.
I dok Conrad mladu junakinju ipak pošteđuje tragičkog mal du siècle tereta naslovnog junaka, otisnuvši je u svijet s voljenim muškarcem, Akerman se – kako bi dodatno naglasila nesporni jaz istoka i zapada, divljine i civilizacije, orijenta i europejstva, odlučuje na posvemašnju dekonstrukciju takvog narativnog rukavca romana, zapečativši ga već intrigantnim uvodnim, upečatljivim i moćnim antologijskim prologom u kojem Conradov princ Dain – ovdje svojevrsni pejorativni antonim kraljeviću, biva ubijen u zabitom baru a apatična transična Nina, sada u prvom planu, kroz koralnu ariju Ave Verum Corpus fleshbackom se vraća u djetinjstvo i čitavu priču.
Takvim prekrajanjem premise u vlastite svrhe, Akerman svoje djelo pretvara u svojevrsnu deklaraciju o preokretanju starih tradicionalnih zadanosti i vrijednosti, kopajući po najdubljem egzistencijalističkom moralno-psihološkom; pritom svojim posebnim kompozicijama, glazbom i ambijentalnim zvukovljem, chiaroscuro uporabama svjetla i sjene te enormnim posvećivanjem pažnje samoj prirodi do mjere da je dovodi gotovo do ruba samostalnog apstrahiranog karaktera vibrantne palete boja, redateljica kreira nesporno zanimljiv no ponešto detačiran i pretenciozan, pozamašno statičan art-house film koji svoju bremenitu atmosferičnost (s puno hipnotički meandričnog, a zapravo praznog hoda) stavlja iznad same radnje.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 5. travnja 2016.
