Fantazmagorično-mračna ali i kaleidoskopsko-karnevaleskna parabola o globalističkoj dehumanizaciji i onečovječenju ljudskog duha; komparativna jukstapozicija jednostavnog života u prirodi i proždiruće infernalnosti metropolisa, agrikulturalno-prirodnog i artificijelno-urbanog, nevinosti i slobode vs. agresivnoj opresivnosti te konačno, simbolička vječna borba koloritnog feniksa i kapitalističko-fašistoidnog crnog orla glavne su stavke hvaljenog i nagrađivanog dugometražnog animiranog filma Dječak i svijet (između ostalog, ovogodišnji brazilski kandidat za Oscara te dobitnik Grand Prixa 25. Animafesta).
Pritom očaravajuće i nadasve elaborirano Alê Abreu simulira svijet viđen iz filtrirane dječje perspektive, maestralno izražavajući emocije bez riječi, radije ih prezentirajući raznolikom i inventivnom, stalno mijenjajućom vizualnom tehnikom – olovkom i kredom u boji, pastelama i papier collé kolažom te live-action footageom, kombinirajući stilove ekspresije – od gotovo fovističke raskošne koloritnosti ili one s katalonskih romaničkih freski do mračnijih i kompleksnijih tekstura velegrada i njegove industrijalizacije; od evokacije čiste bazičnosti dječjih slikovnica do iracionalnijih i apstraktnijih kompozicija, s blijedim štapićastim likovima upalih i ugaslih, tamnih i ominoznih očiju mrtvih (los muertos).
Njegov brainstorming ekspoze nemilosrdnog i nehumanog futurističkog marša progresa preko ruralno-folklornog pritom sporadično prelazi u apstraktno te se neminovno nameće pitanje koliko je zapravo – s težištem na idejnom a manje na naraciji, zanimljiv navodno ciljanoj mlađoj publici i koliko oni na njemu opće mogu zadržati pažnju; u njegovoj handmade-domišljatosti posebne ljupke lakoće i neusiljene lepršavosti tj. prave umjetničke kvalitativnosti – pri kojoj svaka sličica, svaka stavka, svaki pokret, poput koreografije prirodno i nepatvoreno bez truda izviru jedno iz drugog, vjerojatno ipak više mogu uživati i cijeniti je odrasli. Ipak, emocija čudesnosti i iskričavosti kao dječja karakteristika pri otkrivanju svijeta temeljna je i trajna okosnica Abreuova pripovijedanja; unatoč činjenici da Dobro ne pobjeđuje, ono u Dječaku i svijetu ustraje i ostaje kao kakva sjetno-čeznutljiva glazba (distinktivna i dinamična, perkusivna uporaba zvukova Rubena Feffera i Gustavoa Kurlata posebna je kvaliteta djela – također simulacija na koji način čuje i sluša dijete), sjemenčica bilja, sjećanje na djetinjstvo ili dobrota pojedinca koja ne posustaje unatoč svemu.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 21. ožujka 2016.
