Redatelj David O. Russell na najavnoj špici filma Joy kaže da ga posvećuje svim snažnim ženama, dakle onima koje nisu pokleknule pred izazovima i nedaćama svakodnevna života te ograničavajućih čimbenika patrijarhalnoga društva. Sudeći prema posveti, gledatelj pretpostavlja da je naslovna protagonistica upravao takav tip junakinje, što je mogla postati da je scenaristička obrada priče bila suvislija i promišljenija. Film ima dva prologa. Prvi prikazuje scenu iz imaginarne sapunice. Drugi se otvara voice overom bake Mimi (Diane Ladd), koja nas upućuje u obiteljski kontekst svoje unuke, ujedno naslovne junakinje. Time se naoko priča postavlja kao predaja sa ženske strane obitelji, bajkovitih elemenata, a ujedno se koncipira i temeljna motivacija za Joy (Jennifer Lawrence): baka je oduvijek smatrala da joj je predodređena velika i uspješna budućnost. Potom dolazimo u narativnu sadašnjost.
Protagonistica je razvedena majka dvoje djece, suprug Tony (Edgar Ramirez) živi u podrumu kuće njezinih roditelja, zaposlena je na napornom aerodromskom šalterskom poslu, ima konfliktan odnos sa sestrom. Situacija nije bolja niti s njezinim roditeljima: majka Terry (Virginia Madsen) godinama nakon što ju je suprug Rudy (Robert De Niro) napustio dane provodi pred televizorom gledajući jeftine kičaste sapunice. On se nakon propasti preljubničke veze ponovno vraća u obitelj. Nije teško zaključiti da je uža i proširena Joyina obitelj krajnje disfunkcionalna. Otac i majka, kao i bivši suprug, ponašaju se neprimjereno i infantilno pa Joy nije samo majka vlastitoj djeci, nego se gotovo majčinski brine za sve članove obitelji i njihove potrebe. Toliko ih navikla da budu ovisni o njoj da sami jednostavno više ne mogu funkcionirati. Naravno, protagonistica nije zadovoljna životom pa štošta želi promijeniti i još uvijek nije zaboravila snove iz djetinjstva kada je vjerovala da će se ostvariti u budućnosti. Kada razina frustracija dosegne nepodnošljivu razinu, odlučuje se pokrenuti i nešto učiniti sa svojim životom.
Redatelj David O. Russell ponovno se udružio s Jennifer Lawrence i Bradleyjem Cooperom nakon U dobru i u zlu (Silver Linings Playbook, 2012) i American Hustle (2013), nudeći nam novu porciju kaotičnih života iz američke kulture, nadajući se da će ponoviti kritičarski i komercijalni uspjeh prethodnika. Ovoga je puta je štošta krenulo po zlu – kako na idejnom tako i na strukturnom planu filma. Krenimo od prologa s imaginarnom sapunicom. Ona se kao provodni motiv javlja tijekom cijeloga filma. Uvodi nas u djelo, Terry od jutra do mraka gleda jednu te istu sapunicu te se uživljava u radnju i poistovjećuje s njezinim protagonistima, a Joy pak u trenutcima anksioznosti sanja da je zarobljena u sapunici koju majka gleda. Priča, koju su osmislili redatelj i Annie Mumolo te ju je Russell potom scenaristički uobličio, dobrim dijelom počiva na strategijama sapunice. Obiteljski odnosi su razvedeni i kompleksni, javljaju se brojne spletke, kako unutar tako i izvan obitelji, bogati pomagači, niz naoko teško razrješivih zavrzlama, povezuje se komično s tragičnim te nizom bizarnih i u iskustvenoj zbilji teško vjerojatnih razrješenja. Joy u konačnici postaje kapitalistički tajkun odjeven u skupe i konzervativni skrojene kostime nalik na one protagonistica sapunica. Kako se radnja razvija, tako smo sve svjesniji da junakinjin život sa sletom tragičnog i komičnog, pseudoozbiljnog i trivijalnog, emocionalnog i trezvenog počinje nalikovati na sapunicu koju njezina majka gleda. Joy u snovima strahuje da joj život ne počne nalikovati na televizijski program upravo iz razloga što njezina svakodnevica postaje sve više televizičnom.
Russellovo poravnavanje stvaroga života i sapunice problematično je na više razina. Stereotipno se smatra da je takva vrsta televizijskih produkcija namijenjena ženskoj populaciji, napose besposlenim kućanicama, koje bijeg od svakodnevne obiteljske rutine pronalaze u okviru eskapističkih čari serijala. Poistovjećenjem jeftinih televizijskih serija sa životom protagonistice upada se u tradicionalne rodne obrasce. Metafilmsko korištenje sapunice te preslikavanje njezinih strategija na priču filma možda je u redateljevoj ideji trebalo imati satiričan i ironičan učinak ili pak ostaviti dojam svojevrsne filmske bajke. Uklopljeno u film na ovaj način upućuje na tradicionalno postavljanje muških i ženskih domena, umjesto da ih se pokuša dekonstruirati i propitati.
Gledatelju je jasno da je za glavnu protagonisticu odabrana mlada žena, koja ima niz profesionalnih i obiteljskih problema, srednje klase, bjelkinja, heteroseksualna kako bi se prikazalo prosječno iskustvo i postavio koncept deheroiziranoga pripovijedanja. Međutim, Russell nikada ne dopušta Joy da isklizne izvan obiteljskog doma, izvan granica vlastite obitelji te tipičnih zanimanja koje patrijarhat namjenjuje ženi. Posebice je to istaknuto u situaciji kada protagonistici propadne prilika da njezin patent – inovativnu napravu za pranje i čišnjenje podova – izreklamira na televizijskoj postaji specijaliziranoj za televizijsku prodaju. Ona smatra da je greška što je proizvod reklamirao muškarac te nagovara producenta Neila Walkera (Bradley Cooper) da joj omogući da sama stane pred kamere te pokaže sve čari i draži svog proizvoda. Razlog tome je što je iz vlastitog iskustva pranja i čišćenja došla do ideje što bi ženama u njezinoj situaciji trebalo. Naslovna junakinja time nikada ne uspijeva zakoračiti izvan tradicionalno oblikovane društvene uloge u kojoj je redatelj neprestano, gotovo totalitarno drži, naivno vjerujući da radi film o nekonvencionalnom liku. Njegova je protagonistica spoj tradicionalno postavljene žene, kako je vidi muški redatelj, s određenim inovacijama kako bi se prosječna suvremena publika mogla poistivjetiti s likom.
Osim navedenoga, Joy je bljutavo zarobljena u klišeju ostvarivanja američkoga sna, što je dodatno i odveć patetično potencirano u bakinim voice-overima. Ostvarivanja sna protagonistice toliko slijedi američku kapitalističku logiku da film postaje apologija suvremenoga američkoga načina života, odnosno umiven proizvod koji želi vjerovati da propituje, a zapravo podržava nepromijeneno društveno stanje. Osim idejnih nedostataka, Joy je narativno podosta traljavo postavljena. Pripovijedanje je nefokusirano i odveć razbarušeno za vlastito dobro. Previše je podzapleta i likova, koji su neuvjerljivi i scenaristički nerazrađeni. Sporedni protagonisti odveć su šablonizirani i svedeni na karikirane tipove: bogata udovica Trudy (Isabella Rossellini) s potenciranim talijanskim naglaskom, zavidna sestra Peggy (Elizabeth Rohm), konfuzni otac Rudy, bivši suprug Hispanoamerikanac koji želi ostvariti glazbenu karijeru, beskurpulozni producent Neil... samo su neki u nizu ne osobito inventivno postavljenih likova. Glumačka postava djeluje kao da se dosađuje, a nominacija Jennifer Lawrence za Oscara krajne je promašena – glumica djeluje kao da se zatekla u pogrešnom filmu.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 18. ožujka 2016.
