Tribute bajkama i pričama, mašti i čarobnosti čitanja kao otvarača spoznajnosti i novih svjetova, ljupka francusko-talijanska animirana koprodukcija iz 2009. godine – Kerity, kuća bajki (znana i kao Eleanor's Secret) svakako u život pokušava prizvati carstvo fantazije bez kojeg ništa nije moguće a niti potpuno. Povezanost i važnost čitanja i mašte kao poruka filma pritom nije posebno inovativno ali je prezentirano na izrazito šarmantan i neodoljiv način; ovoga puta ne vodeći junaka – sedmogodišnjeg dječaka koji baš i ne voli čitati, u izmišljene dimenzije nego stanovnike izmaštanih svjetova dovodeći k njemu – u takozvanu realnost. Redatelj Dominique Monféry svoj uradak nastanjuje mnogim znanim likovima dječjih priča (Alisa iz Zemlje čudesa, Petar Pan, Crvenkapica, Pinocchio i Geppetto, vještice i vile, kraljevi i vitezovi, ogri i patuljci…) no pritom isti ne parodira poput primjerice subverzivnog postmodernog serijala o Shreku, nego ih radije postavlja na pijedestal, dajući im nostalgičan omaž kao ultimativnim nosiocima dobrobiti razvoja dječje psihe, moralnih zasada i intelekta.
Tako Kuća bajki biva i svojevrsno pustolovno incijacijsko putovanje junaka – manje metaforički iskorak iz djetinjstva (kao u brojnim naslovima prije njega, u kojima djeca upravo u mašti traže bijeg iz stvarnosti – od Labirinta (Labyrinth) Jima Hensona iz 1986. do Koraline i tajne ogledala (Coraline) Henryja Selickiza iz 2009. godine, spomenimo samo neke) a više most prema novoj životnoj fazi – ovoga puta ka širenju osobnosti ekspanzijom vlastite imaginativnosti. Lišen isuvišnih specifikacija, film postaje jednostavna no svrhovita i smislena misija s pravocrtnom zadaćom malog junaka koji umješno prevladava sve prepreke, i ako bi mu se navodila mana, to bi onda bila činjenica da u dugom dijelu mijenja žanrovski kolosijek, postajući više pustolovina i udaljavajući se parcijalno od svoje čarobne staze. Dražesna pak, sanjarska, vintaž vizualna provedba preciznih, izduženih i stiliziranih linija, suptilnih i mekanih tekstura, pomno odabrane tople palete boja i zanimljivih kompozicija zasluga je poznate francuske ilustratorice Rebecce Dautremer, te posljedično čitavo djelo odiše atmosferičnom, čeznutljivom melankolijom starinske slikovnice. Stoga ovaj naslov – iako nesporno usmjeren ka poticanju na čitanje mlađoj publici, svakako može lako osvojiti i odrasle te biti idealan primjer obiteljskog filma.
Tako bez pompozne epičnosti o fascinantnoj konzumentskoj moći literature (od Nedovršene priče (Die unendliche Geschichte, 1984) Wolfganga Petersena, preko Gospodara snova (The Pagemaster, 1994) Mauricea Hunta i Joea Johnstona do Srca od tinte (Inkheart, 2008) Iaina Softleya), uravnoteženo i optimistično, skromno i nenametljivo no nimalo manje čarobno, kroz retro-estetiku, Kuća bajki uči nas da upravo u drevnoj prošlosti i njezinim tajnama leže najvrjednije lekcije za budućnost.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 20. veljače 2016.
