Priznajem da nikad nisam bio obožavatelj filmova o Rockyju pa mi nikada nije bila sasvim razumljiva fama oko tog filmskog serijala i naslovnog lika. Mogući je razlog tome što nikad nisam vidio puno smisla u sportu poput boksa. Originalni Rocky je 1976. doživio zavidan komercijalni i kritičarski uspjeh te je osvojio tri Oscara (za najbolji film, režiju i montažu), no slava mu je narednih desetljeća ponešto opala. Redatelj John G. Avildsen danas je sasvim zaboravljen te nikada nije uspio ostvariti veliku karijeru, štoviše početkom je dvijetisućitih doživio filmsko dno režirajući filmove Jeana Claudea van Dammea, koji su toliko obećavali sa su zaobilazili kinodvorane u širokom liku te su izravno završavali na zabitnim policama videoteka, pa je najviše od serijala na kraju profitirao Sylvester Stallone. Zašto je Rocky postigao veliki uspjeh, nije teško razumjeti. Priča je to o siromašnom i neobrazovanom, ali nadasve dobrom i moralnom mladiću Rockyju Balboi (Sylvester Stallone) koji odrasta u radničkoj talijansko-američkoj zajednici u sumnjivim četvrtima Philadelphije i bavi se aktivnostima koje su na granici sitnoga kriminala dok istodobno sanja o karijeri velike boksačke zvijezde koja mu se smiješi kad dobije iznenadnu priliku okušati se u ringu s boksačkim prvakom Apollom Creedom (Carl Weathers).
Vrlo jednostavna, životna priča imala je sve bitne sastojke da se svidi kako širokoj publici tako i konzervativnom glasačkom tijelu Akademije, tim više što je toliko očito podilazila metanarativu američkoga sna. Rocky je imao sve karakteristike nužne da postane istinski američki junak jer afirmira ideju o samoostvarenom, ambicioznom i vrijednom pojedincu koji postaje junakom kroz neprestana odricanja i strogu samodisciplinu. Arhetipskoj fabularnoj kombinatorici treba pridodati i ljubavnu priču, pa nije teško zaključiti zašto Rocky Balboa ima istaknuto mjesto u američkoj popularnoj ali i nacionalnoj kulturi. Uostalom, Sylvester Stallone, koji nije samo utjelovio naslovnog protagonista nego je i scenaristički uobličio njegovu životnu priču, svoju glumačku karijeru i zvjezdani status upravo duguje tom liku. Neprestano mu se vraćao narednih trideset godina u šest nastavaka (1979, 1982, 1985, 1990, 2006), koje je glumac i sam režirao (osim petice koju potpisuje redatelj izvornika John G. Avildsen) i koji su uvelike osiguravali vitalnost njegovoj karijeri. Kada je ove godine dobio Zlatni globus u kategoriji najbolje sporedne muške uloge, nije slučajno što je zahvalio, među ostalima, upravo svom imaginarnom prijatelju Balboi.
Creed (2015) dijelom možemo pojmiti kao remake, a dijelom kao spinoff originalnoga serijala. Naime, priča sada mijenja perspektivu: umjesto ostarjeloga Rockyja u središtu interesa je mladi Adonis Johnson (Michael B. Jordan), izvanbračni sin nekadašnjega Rockyjeva suparnika i prijatelja Apolla Creeda. Priča dijelom ostavlja dojam remakea iz razloga što Adonisova nastojanja nalikuju Rockyjevima četrdesetak godina ranije, naravno, uz promijenjen društveni kontekst. S druge strane možemo govoriti o spinoffu jer imamo novoga glavnoga protagonista i drugačiji kontekst, a priča je oblikovana tako da možemo nazrijeti začetak nove filmske sage o Adonisu.
U Creedu je talijansko etničko i radničko klasno okruženje zamijenjeno afroameričkim i dobrostojećim. Redatelj i koscenarist (uz Aarona Convingtona) Ryan Coogler (Postaja Fruitvale) je svjestan da kao bitnoga lika i dalje ima Rockyja Balbou, na čijoj se predaji dijelom temelji i nova priča, pa vješto uspijeva da mu sporedni lik ne ukrade film. Također izbjegava čestu zamku ovakvih narativa u kojima lik bijelca uvijek spašava siromašnog Afroamerikanca, koji je zbog nezavidnih egzistencijalnih uvjeta nadomak kriminalu i inim nezakonitim rabotama. Maloga je Adonisa pak usvojila Apollova udovica, imao je sretno djetinjstvo, završio je ugledni fakultet te se zaposlio u uspješnoj ekonomskoj tvrtki. Adonis time u životu ima sve što prosječan čovjek naoko može poželjeti, no ipak nije zadovoljan. Ne može se zamisliti da cijeli život provede baveći se bezličnim, dosadnim uredskim poslom pa odlučuje krenuti očevim stopama. Situacija je stoga obrnuta nego u Stalloneovu serijalu, gdje je boks bio način da se stekne društveni status i pobjegne od siromaštva, odnosno postane uspješan na način kako se to visoko vrednuje u američkoj kulturi. Sada ovaj sport predstavlja potragu za autentičnošću egzistencije i sebstva. Adonis ima i dodatan problem: svjestan je da će njegov put samoostvarenja biti otežan činjenicom da je sin slavnoga oca te da ga njegovo naslijeđe može neprestano proganjati i kočiti.
Coogler je koncipirao priču tako da je umetnuo mnoge odnose s kojima se publika može poistovjetiti. Adonisova potraga puna je gorčine i potisnutoga bijesa zbog neostvarena odnosa s ocem. Tog se psihološkog balasta rješava postepeno kroz odnos s Rockyjem, što predstavlja izmještenu relaciju otac-sin. Rocky, jer je bio blizak s Apollom, za Adonisa predstavlja osobu koja je najbliže njegovu poimanju oca. S druge strane, Rocky, koji ima otuđen odnos sa sinom koji živi u Kanadi, u mladiću pronalazi osobu koja ga također može razumjeti. Da bi forma bila zadovoljena, djelo nije lišeno niti ljubavne priče u kojoj se Adonis povezuje s perspektivnom glazbenicom Biancom (Tessa Thompson), premda taj aspekt nije dovoljno razrađen.
Sudeći prema takvoj fabularnoj kombinatorici, moglo se uočiti da se Creed jednim dijelom oslanja na žanrovske klišeje, no cjelina je spretno posložena i izbalansirana, odnosi među likovima vrlo su dobro profilirani, a glumačka je postava svoj dio zadatka više nego solidno obavila, napose Michael B. Jordan i Stallone. Redatelj svjesno želi da mu ostvarenje bude crowd pleaser pa cjelina nije lišena emocionalnih uzleta i tipičnog američkog kičeraja koji publici u drugim dijelovima svijeta sporadično može biti prenapadan i odbojan. Djelo također počiva i na nostalgičnom evociranju Rocyjeve osobe i naslijeđa pa mu tako pristupa i Stallone u svojoj glumačkoj kreaciji. Umorni i ostarjeli Rocky više se ne bori u ringu, no sada mu predstoje neke druge životne borbe poput bolesti, osamljenosti i inih nedaća poznije dobi. Posrijedi je lik koji je u svojoj dugačkoj filmskoj povijesti postao utjelovljenje muškosti, a Coogler i Stallone se zanimljivo poigravaju tim naslijeđem, pokušavajući sada pokazati da se iza tog oklopa krije jedna sasvim drugačija osoba, koja iskazuje potrebu za bliskošću.
Iako traje sto i trideset minuta, redatelj je uspio film učiniti dinamičnim i sporadično uzbudljivim zahvaljujući dinamičnom redateljskom rukopisu te dopadljivom vizualnom uobličavanju. Stoga, a i s obzirom na komercijalni uspjeh, vjerujem da će u budućnosti biti još izdanaka ove priče.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 16. veljače 2016.
