Alejandro G. Iñárritu pokazuje tipičan razvojni put redatelja koji je stasao u neameričkoj kinematografiji, potom je doživio transfer u američku nezavisnu produkciju, da bi se iz nje odskočio u visokobudžetni mainstream. Odskočna daska bio je Birdman (2014), čije je osvajanje niza bitnih Oscara zapečatilo status redatelja od kojega Hollywood u budućnosti može puno toga očekivati. Stoga ne začuđuje što je prvi autorov film nakon oskarovskog dobitnika visokobudžetni Povratnik, raskošan projekt epskih proporcija, koji je koštao preko sto milijuna dolara te razmatra bitno razdoblje po američku povijest – nasilno osvajanje kontinenta te otimačinu zemlje od Indijanac. Birdman je bio vrlo dobar film, no mora se priznati da je posrijedi ostvarenje koji je svim silama nastojalo ostaviti dojam nekonvencijalnosti maloga djela, dok je ispod površine istodobno bio vrlo konvencionalan. Slična situacija dogodila se i s Povratnikom, samo što je cijela stvar sada uvećanija. Djelu se ne može osporiti vizualna bravuroznost, no kada se sve zbroji i oduzme, posrijedi je tipičan i glomazan filmski spektakl, koji predstavlja idealno ostvarenje za sezonu nagrada, štoviše, gotovo da odaje dojam da je s predumišljajem upravo za nju i skrojen.
Određenu formulaičnost nemoguće je ne zamijetiti. Posrijedi je ostvarenje gotovo maratonskoga trajanja u rasponu od sto pedeset minuta. Razmatra tematiku i problematiku koja je bitna za povijesti i kulturu Sjedinjenih Američkih Država – naseljavanje, kolonizaciju, odnos prema Indijancima i multietničko nasilje. Odnos čovjeka i zemlje, civiliziranosti i barbarizma insceniran je na grandiozan način tako da cijela priča djeluje većom od života. Glavni protagonist primjer je američke ustrajnosti, snage i slobodarstva, koji svim raspoloživim snagama nastoji prkositi silama fatalizma. Priča je isprepletena oko arhetipske matrice potrage i putovanja.
Na početku grupa ljudi u osvit zime prodire u divljine američkoga kontinenta u potrazi za životinjskim kožama i krznima, koja predstavlja izdašno sredstvo ekonomske eksploatacije. Prepreke im čine nepristupačna i nepredvidiva priroda te neprestana prijetnja Indijanaca, ali i konkurentskih, francusko-kanadskih lovaca. Društvo je raznoliko te predstavlja presjek onovremene američke naseljeničke populacije, koja je nastojala u novoj zemlji ostvariti društvenu i ekonomsku afirmaciju, što predstavlja središte njihove potrage. Međutim, prava potraga i putovanje vezana je uz lik Hugha Glassa (Leonardo DiCaprio), koji je vodič skupine, pa preživjele nakon napada Arikara treba odvesti žive do utvrde njihove kompanije jer najbolje poznaje područje te lokalne indijanske zajednice. Glass sa sobom vodi sina Hawka (Forrest Goodluck), koji je proizašao iz njegova odnosa s Indijankom, što je povod rasističkim ispadima brutalnoga Johna Fitzgeralda (Tom Hardy), koji se ne slaže s Glassovom odlukom da ostave brod te se pješice vrate u utrvdu. Iz navedenoga proizlazi da Povratnik priču razvija na dvjema razina – jedna je povijesna, a druga je osobna, a na potonju će otpasti najveći dio filma. Glass nakon bliskog susreta nasilne vrste s medvjedicom ozlijeđen te privremeno ostaje nepokretan pa kapetan Andrew Henry (Domhnall Gleeson) odlučuje krenuti bez njega kako bi stigao do utvrde i poslao pomoć. Fitzgerald i maloljetni Bridger (Will Pulter) dobrovoljno se javljaju da će paziti na Glassa, no Fitzgeraldove spletke rezultiraju Hawkovim ubojstvom i njihovim bijegom. Veći dio filma stoga otpada na Glassovo nastojanje da preživi nemilosrdne zimske uvjete, Arikare te francusko-kanadske plaćenike kako bi se domogao utvrde te se osvetio Fitzgeraldu. Prepreke mu, dakle, ne predstavlja samo priroda, nego i složene povijesne okolnosti.
Prisan odnos oca i sina tako predstavlja srž filma te nije lišen svojih simboličkih konotacija. Glass predstavlja generaciju koja je odrasla i stasala na američkom tlu. Njegov je sin rezultat međurasnog odnosa s Indijankom čiji su narod pobili doseljenici pa predstavlja prosvijećenoga bijelca koji ne otima i ne pljačka, nego se nastoji povezati s indigenističkim stanovništvom i njihovim kozmovizijama kako bi stvorio miran suživot, što uostalom i njegov sin simbolizira. U sporadičnim onirički i lirski intoniranim analepsama, kada Glass balansira na rubu života i smrti, javlja mu se ubijena ljubav koja ga bodri da preživi pa se ovdje indigenističko znanje poima kao validan princip spoznavanja. U jednom trenutku reći će Hawku da ostali bijelci ne čuju njegov glas, nego vide samo njegovu boju kože, koja je različita od njihove. Navedeno se napose odnosi na Fitzgeralda, koji više predstavlja ideju, odnosno tip, nego lik s razvijenom psihologijom pa je sveden na arhetip nasilnoga, barbarskoga i nadasve rasističkoga kolonizatora, temeljno ignorantnoga prema drugim kulturama i zemlji koju su njegovi pretci nasilno zaposjeli. Dok Glass uspostavlja odnos a autohtonim, Fitzgerald, sveden na sirove nagone za preživljavanjem, u zemlji vidi samo ekonomsku stavku koju treba osvojiti i iskoristiti. Spomenuti je odnos dodatno zaošten podcrtavanjem spomenutoga multietničkog nasilja koje se odvijalo na granici i na kojem je stasala Amerika – različite interesne skupine anglofonih doseljenika bore se unutar sebe dok se s druge strane nalaze Indijanci, koji ih napadaju jer su im oteli zemlju, ali se i razna indijanska plemene bore među sobom za dominaciju, dok povrh svega na tom području i Francuzi imaju svoje interese. Posrijedi je svijet bez zakona u kojem jači, brži i spretniji uspijevaju.
Iñárritu u početku prati četiri putovanja: Henryja i njegovih ljudi, otpadnika Fitzgeralda i Bridgera, Arikara i francusko-kanadskih plaćenika te Glassa, čija je potraga najekstenzivnija. Njihov je suodnos pomalo nekoncizno izveden jer Iñárritu i koscenarist Mark L. Smith nisu bili sasvim sigurni kako da ih isprepletu, a da pretjerano ne opterete trajanje i ritam filma pa ostala tri segmenta imaju tek rubnu funkciju. Glass pak mora pretrpjeti sve zamislive i nezamislive nedaće i torture da bi se dokopao Fitzgeralda ne bi li se u mitski i katarzično intoniranoj završnici obračnuo s njim, odnosno sa samim barbarizmom ili čak možda svojom mračnom stranom. Kao svaki čestiti junak procjenit će da nema pravo drugome oduzeti život pa će čin odmazde prepustiti poglavici Arikara, kao svojevrsni čin pomirenja i prinošenja žrtve zemlji koju su doseljenici oskvrnuli. Leonardo Di Caprio je pritom vrlo dobro utjelovio lik koji više komunicira svojim govorom tijela i stoičkim načinom podnošenja svih patnji nego samim riječima.
Očinska osveta tako biva narativnim okidačem filma koji se temelji na nastojanju glavnoga lika da preživi, no mnogo zanimljivija je povijesna razina koja je nažalost ostala odveć po strani. Sraz beskompromisnoga ljudskoga duha, neumoljive prirode i povijesnih silnica ostao je lišen hrabrijega povijesnoga propitivanja i relevantnosti. Drugim riječima: autor je nastojao da mu film izgleda grandiozno, no idejno je ostao konzervativan. Multietnički pokolj tek je skiciran te ostavlja dojam da se redatelj nije želio pretjerano baviti tabu problematikom, koja uključuje propitivanje genocida, jer ga je bilo strah izravnije zadirati u američke mitove na kojima priča počiva pa im više podilazi nego što ih propituje. Iako Glass, kako sam spomenuo, govori sinu da bijelce ne zanima njegov glas, niti sam film ne daje puno glasa indijanskim likovima, osim u trenutku kada poglavica Arikara spočitava bijelcima da su im sve oteli.
Stoga ne bi bilo pretjerano zaključiti da u Povratniku stil dominira nad sadržajem. Fotografija Emmanuela Lubezkija (Birdman, Gravitacija, Djeca čovječanstva) je spektakularna u rasponu od pokreta kamere i osvjetljenja (korišteno je isključivo prirodno osvjetljenje) do kompozicije kadrova, bilo da je riječ o prostranim totalima ili intimno intoniranim krupnim planovima protagonista, pa nije pretjerano reći da je posrijedi jedan od najljepše snimljenih filmova posljednjih godina. Iñárritu i Lubezki maksimalno koriste mogućnosti koje im je prostorna dimenzija radnje otvorila i koja u svom sivilu upečatljivo korespondira s protagonistovim borbama, dajući cjelini notu opora realizma. Pojedini prizori, poput napada Arikara na početku filma, maestralno su režirani. Zato ćemo Iñárrituovo ostvarenje više pamtiti po njegovoj upečatljivoj audiovizualnoj nego konvencionalnoj sadržajnoj komponenti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 8. veljače 2016.
