Tradicija i suvremenost

Hrvatska književnost i film: Četverored, red. Jakov Sedlar; Konjanik, red. Branko Ivanda; Polagana predaja, red. Bruno Gamulin; Potonulo groblje, red. Mladen Juran; Ne dao Bog većeg zla, red. Snježana Tribuson; Čaruga, red. Rajko Grlić

  • Ne dao Bog većeg zla, red. Snježana Tribuson

    U skladu s trendom koji je zavladao nakon državnog osamostaljenja, trendom uvjetovanim podjednako ideološkim, političkim i socio-kulturnim razlozima novog vremena, prema kojem su domaći filmaši odjednom izgubili interes prema proznim djelima kanoniziranih i dotad favoriziranih pisaca poput Krleže i Marinkovića uz porast zanimanja za ostvarenja nacionalno svjesni(ji)h i od nove političke garniture apostrofiranih autora među kojima se kao amblematski primjer izdvojio Ivan Aralica, taj se pisac još od kraja osamdesetih i Papićeva Života sa stricem pa sve do 2003. i Ivandina Konjanika nametnuo kao svojevrsni simbol nacionalno svjesnog hrvatskog filma. Bez obzira bila riječ o adaptacijama njegovih romana ili recimo zbirke novinskih razgovora, eseja i priča na temu Domovinskog rata objavljivanih u Slobodnoj Dalmaciji tijekom 1991. i 1992. godine te naknadno objavljenih u knjižnoj formi pod naslovom Sokak triju ruža, od kojih je jednu priču kao istoimenu TV-dramu 1992. godine ekranizirao Eduard Galić, Aralica je u devedesetima s jedne strane stekao titulu režimskog pisca, a s druge dijelom pao kao žrtva pojednostavnjenih i naglašeno ideološki obojanih pa i namjenski agitpropovskih čitanja svojih literarnih predložaka.
    Sokak triju ruža, red. Eduard Galić
    Premda se on s takvim čitanjima najčešće i izrijekom slagao, ili im se barem nije suprotstavljao, neka njegova ostvarenja su u njima gubila na ambicioznosti, slojevitosti i snazi, čime im je napravljena medvjeđa usluga. Ovdje konkretno nije riječ o na istinitim događajima temeljenoj drami Gospa Jakova Sedlara, na kojoj je Aralica surađivao kao jedan od trojice scenarista, a koja je unatoč pridržavanju stvarnih činjenica lipsala pod teretom traljave režije, teško podnošljive, prvoloptaške i naivne ideologiziranosti te trivijalno shvaćene duhovnosti i religioznosti, nego o također Sedlarovoj ratnoj drami epskih ambicija Četverored i povijesnoj romantičnoj drami Konjanik Branka Ivande, ekranizacijama istoimenih piščevih romana.
    Četverored , red. Jakov Sedlar
    Kao prvi film koji se podrobnije bavi velikom tragedijom križnog puta i Bleiburga, kako se uobičajeno kaže kontroverznom i provokativnom temom, Četverored toj temi pristupa nedopustivo površno, ideologizirano, tendenciozno i propagandistički, bez imalo suptilnosti i osjećaja za mjeru, uz naglašenu karikaturalnost i simplificiranost kojima ne pomaže ni smještanje filma u ladicu nenamjernog campa i trasha. Štoviše, Četverored nije trash, jer mu za to nedostaje autorske osviještenosti, simpatičnosti i pozitivnog duha, a ni zbog toga što je posrijedi celuloidni poligon za govor mržnje i netrpeljivosti prema u vrijeme nastanka filma aktualnim ideološkim protivnicima. Naime, Četverored je ubrzano dovršen i montiran svega tri tjedna nakon smrti predsjednika Tuđmana, da bi doslovce večer uoči parlamentarnih izbora bio prikazan u udarnom terminu na prvom programu državne dalekovidnice, dakako u svojstvu ideološkog malja za udaranje po tadašnjoj oporbi, što je taktika koja se očekivano pokazala promašenom i kontraproduktivnom. Sedlarova režija je diletantska, u masovkama se gubi, u dramskim pasažima ne posjeduje ni naznake sugestivnosti a u akcijskim sekvencama nedostaje mu energičnosti, preglednosti i smisla, što sve skupa rezultira ordinarnim predizbornim političkim pamfletom.
    Konjanik, red. Branko Ivanda
    S Konjanikom stvari stoje umnogome bolje, ne zbog toga što film ne bi patio od brojnih slabosti (od nedovoljno razrađene dramaturgije preko površno predočenih likova i njihovih međuodnosa do mijenjanja pripovijednog očišta, neujednačenog ritma, ne osobito funkcionalnog sažimanja romana i povremeno nesklapne naracije), nego stoga što kao prva celuloidna povijesna pustolovina u samostalnoj Hrvatskoj razmjerno spretno barata žanrovskim odrednicama, što se dovoljno zanimljivo i intrigantno bavi sudbinom pojedinca zahvaćenog kolopletom političkih i vjerskih odnosa na pozornici koja je sredinom 18. stoljeća dominantno određena odnosima kršćana i muslimana, te što se opravdano oslanja na raspoložene glumačke interpretacije, osobito mlade Zrinke Cvitešić.

    Polagana predaja, red. Bruno GamulinAko su ekranizacije proze Ivana Aralice kao i njegovi filmski scenariji simboli tradicionalizma i bavljenja neuralgičnim mjestima prošlih vremena u hrvatskom filmu tijekom posljednjih četvrt stoljeća, prilagodbe proze Gorana Tribusona te njegovi filmski scenariji predstavnici su, makar uvjetno i uz pasatistički te nostalgično-humoristični odmak, suvremenije ili barem nepretencioznije tematike i bavljenja egzistencijalnim motivima. Nekadašnji fantastičar i plodan pisac krimića sa sklonošću prema camp-estetici i autobiografskoj prozi, Tribuson je surađivao na scenarijima Žižićeve Cijene života i Ogrestine Crvene prašine, scenarist je humorne drame Srce nije u modi Branka Schmidta, a od njegove proze u cjelovečernje su filmove pretočeni romani Polagana predaja u režiji Brune Gamulina, Potonulo groblje pod redateljskom palicom Mladena Jurana i Ne dao Bog većeg zla redateljice Snježane Tribuson, dok je priča Novogodišnja pljačka adaptirana kao TV-film u režiji Dražena Žarkovića. Polagana predaja efektno je scenografski ambijentiran film ceste kod kojeg praktički svi nedostaci izviru iz neodgovarajućeg senzibiliteta redatelja prema intimističkom proznom svijetu pisca i njegovih likova, pa se spomenuti žanr filma ceste nadograđuje komornom art-dramom uz nedorečene, kontradiktorne i površno s osloncem na neka opća mjesta profilirane likove, koji se pak nevješto pokušavaju uklopiti u socijalni kontekst, što rezultira zbrkanošću i dojmom pretencioznosti.
    Potonulo groblje, red. Mladen Juran
    U Potonulom groblju redatelj Mladen Juran se Tribusonovim tragom kreće žanrom horora s elementima trilera, uz filmofilske asocijacije na Spielberga, Lyncha i dijelom De Palmu te kreiranje donekle sugestivna ozračja. Nažalost, to ne čini dovoljno osmišljeno i sustavno, pa je konačni rezultat nezaokruženo djelo kojem nedostaje suspensa i socijalnog konteksta, koje na trivijalan način tematizira okultno, koje ne zadovoljava ni s formalne strane jer za razliku od knjige horor nije nimalo uvjerljiv, čak donekle skreće i u nenamjernu parodiju, te koje je vizualno hladno, a posljedica svega je i glavinjanje glumaca u površno i shematično napisanim ulogama. Naposljetku, Ne dao Bog većeg zla prilagodba je još jednog naslova iz piščeva memoarskog ciklusa kojeg pored kultne Povijesti pornografije čine Rani dani, Trava i korov i taj roman. Posrijedi je očekivano nostalgična obiteljsko-generacijska slika protagonistove (tj. piščeve) mladosti i odrastanja u Bjelovaru šezdesetih godina, ključno obilježena onodobnim pop-kulturnim mitemima poput jeans-odjeće i za pisca obveznog rocka, uz apostrofiranje obiteljskih odnosa, što ne čudi budući je redateljica njegova sestra Snježana. Iako je središnji dramski motiv odnosa sina i oca učinkovito predočen i povremeno prilično emotivan, te premda je cjelina uglavnom impresivno atmosferična, ona nažalost pati od scenarističke formulaičnosti, dramaturške neujednačenosti, pretjeranog eksploatiranja klišeja kolektivne nostalgije i neočekivana manjka humora.
    Čaruga, red. Rajko Grlić
    U vrijeme dok ekranizacije proze za djecu Ivana Kušana, točnije njegovog niza romana o dogodovštinama dječaka Koka Milića i njegove družine, s lakoćom osvajaju naklonost ciljne gledateljske skupine ali ne i kritike, valja se prisjetiti jedine autorove proze za odrasle adaptirane tijekom posljednjih 25 godina. Dakako, riječ je o romanu Čaruga pamti, na prvi pogled nepretencioznom humorističnom djelu koje već na drugi pogled krije više slojeva, od postmodernističkog poigravanja citatima i samim književnom formom, preko žongliranja vremenom i prostorom odvijanja radnje te posezanja za različitim humornim modusima, do umetanja elemenata političke satire s tendencijom ka farsi. Razumljivo je da je takav predložak zaintrigirao Rajka Grlića, redatelja izraženog afiniteta prema provokativnim socio-političkim potkama odjevenima u ruho žanrovskog filma, no ni Grlić ni suscenarist Kušan nisu mogli znati kakva će sudbina zadesiti njihov film, da će ga početi raditi u jednom društvenom, političkom i kulturnom sustavu a završiti u u svim segmentima potpuno izmijenjenim okolnostima sa slutnjom skorog rata. To se razumljivo negativno odrazilo na recepciju filma, te su se redatelju lijepile kojekakve političke i ideološke etikete, što nisu uspijevali ublažiti ni unutarfilmski humor niti dominantno populistička orijentacija djela, baš kao ni produkcijska raskoš niti efektna rekonstrukcija povijesnog razdoblja neposredno i nedugo nakon završetka Prvoga svjetskog rata u Slavoniji. U skladu s tim bila je zakašnjela Grlićeva (i pretpostavljivo Kušanova) idejna tezičnost i s njom spojiva kritička namjera u prikazu djelovanja razbojnika Jove Stanisavljevića Čaruge kao nekovrsnog odjeka ili degeneriranog odvjetka Oktobarske tj. komunističke revolucije, jer je sustav koji su autori odlučili subverzivno i donekle suptilno kritizirati u međuvremenu propao.

    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr,
    29. prosinca 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji