Na dobrom putu

Kako su hrvatski biografski filmovi dočarali hrvatske umjetnike – Književnici u hrvatskom filmu: Ljeto za sjećanje, red. Bruno Gamulin, Libertas, red. Veljko Bulajić

  • Ljeto za sjećanje, red. Bruno Gamulin

    U povijesti pokretnih slika mnogobrojni su primjeri filmova nadahnutih biografijama pisaca – kako u formi ekranizacija njihovih (auto)biografija (npr. Priča o Jane Austin (Becoming Jane, 2007) Juliana Jarrolda ili Iris (2001) Richarda Eyrea o Iris Murdoch), tako i kao slobodna interpretativna iščitavanja njihovih životopisa od strane redatelja (primjerice San za životom J.M. Barrieja (Finding Neverland, 2004) Marca Forstera ili Poštar (Il Postino, 1994) Michaela Radforda o Pablu Nerudi). Pritom ih se ponajmanji broj bavi samim kreativnim procesom stvaranja i razvoja od ideje preko blokada i turbulencija do finalnog proizvoda autora, a veći pukim nizanjem važnijih događaja i scena iz njihovih života, s manje ili više uspjelom kontekstualizacijom te uljepšavajućim apostrofiranjima. Tako su i domaći filmovi, nadahnuti dvama važnim književnicima povijesti hrvatske književnosti – Ljeto za sjećanje Bruna Gamulina iz 1990. Antunom Gustavom Matošem (1873-1914) te Libertas Veljka Bulajića iz 2006. Marinom Držićem (1508-1567), jednako tako forme izmaštanih biografija, nastale temeljem pretpostavki – prvi mahom kao transpozicija Matoševe pripovijetke Nekad bilo – sad se spominjalo, a drugi Držićevih urotničkih pisama te neprovjerenih ali postojećih legendi o piščevoj osobi.
    Ljeto za sjećanje, red. Bruno Gamulin
    Osebujan kozmopolit ali i strastveni rodoljub Matoš kod Gamulina je još uvijek dječak – Gustav, u predfazi svog prepoznatljivog identiteta (doduše nositelj pjesničkih momenata u formi poezije Hrastovačkog nokturna ali i onih glazbenih u izvođenju sonatine za violončelo), a i čitavo djelo zaogrnuto je aurom kostimirane adolescencije, odrastanja kroz tri implicitna redateljeva motiva – motiv krajolika, motiv putovanja i motiv izdvojenog pojedinca. Motiv krajolika Gamulin poglavito spretno impostira s općeznanim Matoševim preokupacijama i nagnućima, kroz njegovu opreku naglašavajući prepoznatljivu piščevu dihotomiju – svakodnevnog svijeta koji ga okružuje s harmoničnim idealizmom svijeta mašte u kojem vladaju umjetnost i ljepota. Naime, sakralno-ladanjski milje seoskog okružja (prezentiran vrhunskom turopoljskom palirskom drvenom arhitekturom – baroknom Kapelicom svete Barbare u Velikoj Mlaki te autohtonom Kurijom Modić Bedeković u Donjoj Lomnici, kao i dvorcem Lužnica), koji postaje umjetnikov parnasovski brijeg, suprotstavlja urbanim gornjogradskim zagrebačkim lokacijama (od Katarinina trga do Palače Gvozdanović). Motivom pak eksterijernog, fizičkog putovanja (zaprežnom kočijom od Zagreba do Hrastovca) dodatno se teži podcrtati intrapsihičke fenomene – promjene u junakovoj osobnosti kroz proces njegova oblikovanja iz dječaštva u muževno doba.
    Ljeto za sjećanje, red. Bruno Gamulin
    Motivom izdvojenog pojedinca Gamulin se služi dvostruko – supostavljajući živopisnim seljanima (bujnima u bogatom kolokvijalnom kajkavizmu) kako mladog Matoša kao autsajderskog sanjara, tako i njegovu svojevrsnu buduću inačicu – boema Zefira (Branislav Lečić), a redatelj čak ide toliko daleko da se odlučuje na začudan postupak da isti glumac – Lečić, glumi i odraslog Matoša; ističući usput još jednu dodatnu dualnost – jednostavna ruralna tradicionalnost vs. dekadentni civilizacijski modernitet. Pritom je preslikanost autobiografske književnikove pripovijetke Nekad bilo – sad se spominjalo i dijaloški i likovima i radnjom gotovo posvemašnja, iako ima i nekih razlika – Gamulin primjerice u pripovijetci sporedan lik Zefira postavlja na visoko, za filmski lik Matoša centralno mjesto, a uvodi i neke nove – poput onog mlade kontese (Suzana Nikolić), nadahnute dalekim i hladnim, neuhvatljivim ženskim likovima drugih Matoševih pripovijetki – od Lijepe Jelene ili Balkona do Ljubavi i dubljine, mahom nadahnutima ljepoticama iz povijesti slikarstva (Davidovom gospođom Recamier, Rafaelovom lijepom Fornarinom, Greuzeovim djevama i damama…) a koja je pak kontrastni antipod s dječačkom muzom pisca – egzemplarno senzibilnom djevojčicom Smiljkom (Dora Lipovčan). Luka Milas kao mladi Matoš glumački se snalazi solidno, iako znatnije ne pridonosi približavanju književnikove osobnosti; poglavito stoga što je i redateljev prosede takav – gledatelj naime ne mora nužno biti svjestan činjenice da gleda isječak života slavnog pisca budući da se isto nigdje izrijekom ne spominje; samo vizualno ekspresivnu liriziranu povijesnu melodramu, smještenu u ruralno-salonski fin de siècle period kraja 19. stoljeća (fotografija Enesa Midžića, kostimi Maje Galasso).
    Libertas, red. Veljko Bulajić
    Bulajićev pak Libertas, mada biopic, prvom je svojom označnicom politički angažirani film, baziran na opoziciji sloboda – državna represija i to upravo kroz centralni lik renesansnog književnika Marina Držića s jedne i aristokracijske vlastele Dubrovačke Republike s druge strane. Držić, u izvedbi Svena Medvešeka, ovdje je idealističan, inteligentan i srčan plebejski buntovnik i borac za pravdu te kao takav tipični akcijski junak koji se našao u opasnoj pustolovini urote o svrgavanju patricijske vlasti u Dubrovniku preko epistolarne forme s firentinskom medičejskom vladom. Njegova hektično-zajedljiva i prpošno-britka satirična i visoko retorična commedia erudita (uvodna kazališna predstava na ulici) snažna je i beskrupulozna pučko-karnevaleskna antiteza aktualnoj represivnoj oligarhiji vlastelinske gospoštije (koja sjedi u publici) a ujedno i subverzivna redateljeva prozivka svih suvremenih autoritarnih režimskih despotizama.
    Libertas, red. Veljko Bulajić
    Intelektualac vs. diktatura sustava moćan je motiv za kojim su počesto posezali i drugi redatelji, ponajčešće ga postavljajući u obličju revolucionarnog intelektualca, predstavljajući upravo kultne književnike prošlosti; takvi su primjerice Federico Garcia Lorca (1898-1936) u filmu Mali pepeo (Little Ashes) Paula Morrisona iz 2008. godine u tumačenju sugestivnog, ekspresivnog i pjesniku vrlo sličnog Javiera Beltrána ili Samuel T. Coleridge (1772-1834) u Pandaemoniu Juliena Templea iz 2000. u interpretaciji nadahnutog Linusa Roachea, pa čak donekle i Arthur Rimbaud (1854-1891) u Potpunoj pomrčini (Total Eclipse, 1995) Agnieszke Holland u izvedbi mladog, naelektriziranog i razigranog Leonarda DiCaprija. Ikonična žrtva političke tiranije, ultimativni The Pjesnik Lorca kao uvjereni socijalist i antifašist brutalno je pogubljen od strane desničarskih frankističkih grupacija u Španjolskom građanskom ratu, no u Little Ashes fokus je stavljen na njegovu supresivnu ljubavnu vezu sa Salvadorom Dalijem, manje na samu društveno-političku aktivaciju. Drugačija, indirektna vrsta pronositelja i inauguratora novog i pravičnijeg svjetonazora Hollandin je prokleti pjesnik Rimbaud – prkosni i heretični, distinktivni enfant terrible i ekstremist protiv agresivne averzične homofobije. Radikalan utopist, tvorac ideje pantisokracije, zanesen republikanizmom i filantropijom te pastoralnom jednostavnošću života bio je i romantičarski lučonoša moderniteta – mladi poeta Coleridge, a takvim ga Temple umješno i prezentira, upravo natapajući svoje djelo njegovom poezijom.
    Libertas, red. Veljko Bulajić
    Sličnim postupkom služi se i Bulajić te u Libertasu svjedočimo brojnim isječcima iz Vidrinih drama, zbog čega možda neki i zamjeraju redatelju isuvišnu artificijelnu i drvenastu kazališnost filma te nesupstancijalnost u korist superiornog raskošnog vizualnog naspram déjà-vu banalnosti i simplifikacije sadržaja te neuvjerljivih, blaziranih i bezličnih karakterizacija, primarno glavnog lika avangardnog mislioca Marina Držića Vidre. U prilog mu ne ide niti deklamatorski nakalamljeno fantazmagorično deus ex machina patetično finale za koje se ipak uspostavlja da je samrtničko buncanje junaka, kao ni posvemašnje nerazrađena i izmišljena ljubavna priča. Kvalitativni dosezi domaćih biografskih igranih filmova stoga, zaključiti se može, mada neujednačeni, mahom su na dobrom putu, no kvantitativno svakako inferiorni i insuficijentni primjerice dokumentarcima, kao i biografijama zaslužnika u inim kinematografijama te ostaje za nadati se njihovom što većem prilivu u godinama koje dolaze jer zasigurno poveći broj osoba iz domaće kulturne povijesti zavrjeđuje vlastite ekranizacije.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 28. prosinca 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

kritike i eseji