Identitet i integritet

Feljton Film i društvo – Nacionalne manjina na hrvatskom filmu – Romska manjina: Lungodrom, red. Marnel Tomić; Jednakost za sve; Ljudi naše savjesti; Razred, red. Vesna Čudić; Učiteljica, red. Đuro Gavran; Štitarski Romi, red. Šime Dominković

• 
  
  Rubni status Roma u suvremenome društvu te prečesto stereotipno sagledavanje njihove egzistencije i djelovanja otponac je mnogobrojnim povijesnim, sociološkim ili pak etnografskim studijama, ali sve češće i dokumentarnim filmovima uglavnom visokih kvalitativnih dosega. Ostvarenja su to koja propituju razne segmente uloge Roma u recentnim kao i povijesnim društvenim stremljenjima, a kako ih je u posljednjih nekoliko godina nastao čitav niz, u ovome tekstu osvrnut ću se tek na nekoliko značajnijih i hvaljenijih djela, dapače djela čiji je odjek percipiran i u širem gledateljstvu putem raznorodnih filmskih festivala ili televizijskih postaja. Temeljem je sagledavanja položaja romskih zajednica na ovim prostorima dokumentarni film Marnela Tomića Lungodrom (2010) zacijelo i zbog činjenice da nastoji prikazati sveobuhvatniju sliku romskih zajednica kroz geografski presjek zamalo svih područja bivše jugoslavenske države – od Makedonije, preko Srbije i Bosne i Hercegovine pa sve do Hrvatske.
  
  Površno gledano, takav bi geografski presjek mogao sugerirati moguću autorovu nostalgiju za nekadašnjom državnom tvorevinom južnoslavenskih naroda, a takvo stanovište potvrđuju i izravni navodi nekih od propitanih Roma koji se sa sjetom prisjećaju vladavine Joispa Broza Tita i ravnopravnoga statusa koji su usprkos manjinskome položaju uživali. Međutim, takvo površno sagledavanje građe ovoga filma nije ispravno, ponajprije zbog promišljena autorskoga stava Marnela Tomića. Taj je filmaš sasvim svjestan povijesnoga i nacionalnoga konteksta romske egzistencije i ne samo na ovim prostorima. Kako je opstojnost Roma u državama što su nekada bile republičke jedinice socijalističke Jugoslavije bitno uvjetovana i povijesnim stanjem, odnosno nemoguće je ustanoviti opću sliku manjinskoga entiteta ako se pritom ne obuhvate i regionalna područja prostorno udaljena od Hrvatske. Lungodrom se jasno poigrava s nizom stereotipa o romskoj manjini, argumentirano ih dokidajući i doslovno razbijajući.
  
  Kako se već u uvodnoj sekvenci kroz monolog jednoga od pripadnika romske zajednice temeljito elaborira i povijesno i legendarno podrijetlo njegova naroda i zemljopisne poveznice s indijskom pokrajinom Rajastan, razvidno je da je potrebno očuvanje i poštovanje nacionalnoga integriteta. Većina u filmu nazočnih Roma vrlo precizno definira nedostatke i vrline zajednica čijim su dijelom te naznačuje i kakve su mogućnosti poboljšanja položaja i u žarištu unutarnjega manjinskoga sklopa kao i u žarištu odnosa s većinskim narodom država u kojima obitavaju. Marnel Tomić tako vlastiti stav o položaju manjine povlači u kontekst izgradnje filmske cjeline, stavljajući u prvi plan upravo sudbine pojedinaca i njihovih obiteljskih zajednica te jasno percipirajući ruinirane prostore što su im arhitektonskom zaštitom. Uspješno gradirajući sastavnice filmskoga ritma, uspostavljajući jasne poveznice ljudi i prostornih zaleđa te geografskih sličnosti i razlika, film Marnela Tomića Lungodrom dosljedno je svjedočanstvo o položaju Roma na prostoru Balkana, odnosno ostvarenje čije su filmske vrijednosti razvidne svakim novim gledanjem.
  
  O teškome položaju te manjine u zemljopisno bliskome području Bosne i Hercegovine snimljena su godine 2012. dva srednjemetražna dokumentarna filma Jednakost za sve i Ljudi naše savjesti. Raznolikost autorskih pristupa jasne su u obradi tematskih sklopova tih dvaju ostvarenja. Naglasak na crno-bijeloj filmskoj fotografiji u Jednakost za sve i prevlast plein aira u Ljudi naše savjesti otponac su i gledateljevoj percepciji prikazanoga. Nema sumnje da oba filma uspješno određuju položaj romske manjine u Bosni i Hercgovini, krećući se u rasponu objektivnoga i subjektivnoga čime jasno dokidaju većinu klišeja nazočnih u srednjoj društvenoj struji. Iako nisu posrijedi djela hrvatskih filmskih stvaralaca, Jednakost za sve i Ljudi naše savjesti upotpunjuju filmsku sliku sagledavanja egzistencije Roma na ovim prostorima.
  
  Sasvim oprečnima sagledavanju puke egzistencije i tegobnoga života romskih manjina u Bosni i Hercegovini čine se dva recentna hrvatska dokumentarna filma, dugometražnome Razred (2014) Vesne Čudić te kratkometražnome Učiteljica (2015) Đure Gavrana. Oba se filma, naime okreću obrazovanju u osnovno školskome i srednje školskome sustavu. Upravo zbog naraštajne dobi nižih razreda osnovne škole prvo ću obratiti pozornost na film Učiteljica. Autor ovoga filma u središnjicu postavlja odnos učiteljice i učenika, većinom Roma, kao i njihovih roditelja. Unutar trajanja filma kraćega od dvadeset minuta, Gavran precizno definira i raščlanjuju obrazovne procese i postupke rada s predstavnicima romske manjine u međimurskome Macincu. Apostrofirajući izvedbeni jezik televizijskoga dokumentarnoga filma, taj je filmaš u kratkome vremenskome isječku nastojao što transparentnije naznačiti ulogu obrazovanja u Roma predadolescenata, predočavajući i znatnu ulogu same učiteljice kao žarišne točke u njihovom školovanju i mogućnosti izmicanja uvriježenoga manjinskoga položaja u društvu.
  
  A upravo je izmicanje uvriježenim ulogama mladih Romkinja tematska preokupacija iznimnoga filma Vesne Čudić, opravdano ovjenčana dvjema nagradama na ovogodišnjim Danima hrvatskoga filma. Stvaralački je entuzijazam Vesne Čudić razvidan, kao i opsežan vremenski zahvat, jer je popratila čak četiri godine srednje školskog obrazovanja triju romskih djevojaka. Posrijedi je iznimno životan prikaz egzistencije djevojaka, njihove osobnosti, života u zajednici i školi te odnos tradicionalnoga sagledavanja uloge Romkinja kao supruge i majke te njihove društvene i osobne emancipacije. Vrsno režiran, taj je film razmatrajući pojedinačno kroz prizmu triju djevojaka, bez ikakvih poteškoća dosegnuo opće sagledavanje nacionalne manjine te njenoga položaja u širim društvenim kretanjima. Vrlo upečatljivo ostvarenje, Razred je vrsnim pokazateljem Romskoga nacionalnoga identiteta kao i njegova samosvjesnoga integriteta već i jedan od vrhunaca suvremenoga hrvatskoga dokumentarnoga filma.
  
  Naposljetku, osvrnut ću se na još jedan recentni dokumentarni film – Štitarski Romi (2015) Šime Dominkovića. Taj se uradak osvrnuo povijesnome sagledavanju romske manjine u pojedinačnome primjeru slavonskoga mjesta Štitar i njihove dugotrajne egzistencije te genocida u Drugome svjetskom ratu i neposredno nakon njega. Autor propituje opreku glazbenoga stvaralaštva i destrukcije ratnoga žrvnja, upravo zbog činjenice da su Romi u Štitaru izrazito utjecali na tamburašku glazbu podneblja, ali su podvrgnuti uništenju, isprva ustaških postrojbi a zatim i partizana. Dominković precizno naglašava koliki je destruktivni učinak totalitarnih sustava po opstanak romske manjine, odnosno koliko totalitarizam potire bilo kakvo kulturno djelovanje. Premda je značaj toga ostvarenja možda i ruban po hrvatsku dokumentaristiku, tema što ju obrađuje svakako je od nemale važnosti u povijesnome i društvenome kontekstu položaja Roma u Hrvatskoj.
  
  Tako se sve snažnijoj znanstvenoj i institucionalnoj revalorizaciji Roma i njihove uloge u hrvatskome društvu sve češće priključuju i kvalitetna filmska ostvarenja, ponajviše dokumentarna. Nije uputno zanemariti da su obrađeni tematski sklopovi uspješno potkrijepljeni i vrsnom filmskom izvedbom, pa ih sagledavamo barem sa dvojakoga stanovišta, stanovišta što se uspješno prožimaju i u sukusu filmskih cjelina.
  
  © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr,
  22. prosinca 2015.
  
  Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Tomislav
Čegir