Osvajanje posljednje utvrde

Feljton Film i društvo – Kakav je položaj i opus redateljica u dominantno muškoj hrvatskoj kinematografiji (3)

• 
  
  Kako na okruglom stolu Vidljivost žena u hrvatskoj kinematografiji, održanom 18. srpnja 2008. u Puli, reče Saša Vojković, redateljica te teoretičarka i povjesničarka filma, kulture i medija, u pretežno muškoj kinematografiji Hrvatske likovi žena nisu ostali nevidljivi, pa ni nezanimljivi, no njihova je reprezentacija, dakako, predominantno muška: „Žene imaju pravo na vlastitu reprezentaciju i pravo je pitanje može li ta vidljivost biti različitija, može li se ženskost prikazati iz drukčijih perspektiva.“ Glumica, likovna i multimedijalna umjetnica, poslije i redateljica osebujnih dokumentarno-eksperimentalnih autobiografskih filmova Žena u ogledalu/Iza ogledala (2010/2012) i Bulevar sumraka (2015), Jagoda Kaloper bje pak mnijenja da su ženski likovi u ovdašnjoj muškoj kinematografiji prikazivani odveć plošno. U četrdeset dvije godine glumačke karijere tijekom koje je „glumačka ikona mladih filmotvoraca modernističkog usmjerenja“ nastupila u dvadesetak filmova nikad, reče, nije imala priliku igrati karakterno bogat lik: „Svaki put je moja uloga bila beskrajno plošna prema muškim ulogama. Muške uloge uvijek su imale tri dimenzije, četiri, pet. Žena je bila flah. Uvijek jednodimenzionalna. ... Mora se krenuti drugim senzibilitetom.“
  
  Doista, posve prirodno i logično, većina filmova u ženskoj režiji ponajprije se ili naglašeno bavi ženama i, mogli bismo reći, pristupa im ženskim senzibilitetom, a svakako i uvidom, onime iznutra kakav muškom autoru, koliko god poznavao, razumio i osjećao žene, jednostavno nije moguć, dok su mu mnoge teme i nijanse najvjerojatnije posve nepoznate. Je li u svjetlu težnje ka ravnopravnosti spolova uopće poželjno pokušati ponešto zapaziti o mogućem ženskom pismu na filmu ili se već samim time podupire distinkcija? Pojednostavljeno generalizirajući, dojam je da su autorice, u nas i u svijetu, sklonije razmatranju tananosti, izbjegavanju velikih poteza i odrješitih zaključaka, da inkliniraju ostaviti mnogo toga neizrečenim i ne definitivno zaokruženim, što ne znači i nedorečenim, da teže izbjeći crno-bijelo, odnosno odsječno Da! ili Ne!, a što bi možda značilo i da nešto senzibilnije ćute stvarnost, da spremnije prihvaćaju njezinu nedokučivost i vjerodostojnije prenose neuhvatljivo bilo života, ne pokušavajući ga protunaravno i iluzorno utješno spakirati u čovjeku tobože savladivo i razumljivo obličje. Ili, kako je svojedobno zapisao redatelj i filmski kritičar Petar Krelja, nije im bliska „forsirana ekspresivnost“.
  
  Na osnovi malog uzorka hrvatskog ženskog pisma, Krelja se još polovinom prvog desetljeća ovoga stoljeća odvažio procijeniti da je „zajednička karakteristika djela autora ženskog spola sklonost intimizmu i osjećajnom sagledavanju međuljudskih odnosa, tematiziranje osame i ostavljenosti žena u sučeljavanju s izazovima egzistencije, kao i tek indirektna nazočnost muškarca na kojeg bi se žena mogla osloniti,“ kako je slobodno sažeto preneseno u knjizi Ive Škrabala Hrvatska filmska povijest ukratko (1896-2006) (2008). U tom pogledu nije zgorega navesti i mišljenje istaknute autorice eksperimentalno-animiranih filmova Ane Hušman, koja je na tribini o ženama u animaciji održanoj na Animafestu 2008. kazala da se ono žensko u filmovima, ali i u drugim umjetničkim formama, eventualno može iščitati u specifično ženskoj zainteresiranosti za određeni tip sižea, odnosno za probleme tipično ženske svakodnevice koja je, dijelom i kao rezultat osobnog izbora, a dijelom i same prirode, ipak različita od tipično muške problematike.
  
  Osim dobrim radom HAVC-a, hrvatsko je filmsko stvaralaštvo posljednjih godina nabujalo i zahvaljujući globalnim promjenama na tehnološkom planu koje su svakome zainteresiranome omogućile da za malo novca, gotovo u vlastitoj kućnoj radinosti, može zgotoviti kakvu filmsku tvorevinu. Isto su tako omogućile i razmjerno jednostavan pristup filmovima sa svih strana svijeta i iz svih razdoblja filmske povijesti, što će reći uvid u sve zakutke kaleidoskopa dosadašnjeg filmskog stvaralaštva, a što zacijelo djeluje vrlo poticajno u smislu samooslobođenja i stimuliranja vlastite istraživačke nesputanosti, u čemu su – u uvidu u svjetsku proizvodnju - ovdašnji filmaši prethodnih razdoblja bili itekako ograničeni.
  
  U odista obilnoj, moglo bi se reći i nepreglednoj, odnosno nesagledivoj ponudi suvremenog hrvatskog filma koji ne pripada dugometražnom igranom, autorice, čini se zauzimaju važniju ulogu negoli u cjelovečernjem. Zbog opsega proizvodnje kratkih filmova (koji uključuje i nekadašnje, pojmovno izumrle srednjometražne) – dokumentarnih, igranih, eksperimentalnih i animiranih – taj je pozamašan odsječak teško svesti na brojke i postotke bez ozbiljnog dugotrajnijeg uranjanja u takav posao. No svatko tko iole prati život hrvatskog slikopisa, imena će najznačajnijih autorica pojedinih vrsta i rodova navesti u istom dahu, mnogokad čak i prije nego imena autora.
  
  Kratkim igranim filmom u ovom desetljeću nepobitno dominiraju Hana Jušić i Sonja Tarokić koje iz godine u godinu, katkad i zajedničkim snagama, realiziraju jedan film bolji od drugoga, a među kreativnim silama te forme u stopu ih, kvalitetom i radinošću prate, primjerice, Barbara Vekarić, Sara Hribar, Daria Blažević, Daina Oniunas Pusić, Ivana Škrabalo, Jasna Nanut, Irena Škorić... Jedan od najvećih uspjeha suvremenog hrvatskog kratkog filma, prvu nagradu u sekciji Horizonti 72. Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji, osvojila je Belladonna (2015) Dubravke Turić – snimljena prema njezinom scenariju, sa ženskim likovima u prvom planu, u produkciji Spiritusa Movensa koji vodi Zdenka Gold, pod strateško promotivnim kormilarenjem Ivane Ivišić i njene tvrtke Everything Works – dok je jedan od najnagrađivanijih hrvatskih kratkiša proteklih godina, ako ne i uopće, manjinska koprodukcija Kokoška (2014), bosanskohercegovačke redateljice Une Gunjak, dobitnik, između ostaloga i Europske filmske nagrade za najbolji kratki film.
  
  Jedan od malobrojnih dokumentarnih filmova koji su prikazivani u redovnoj kinodistribuciji, i to ne tzv. umjetničkih, art-kina, nego komercijalno usmjerenih multipleksa, bio je Što sa sobom preko dana (2006) Ivone Juke. Među najzapaženijim suvremenijim dokumentarcima su, primjerice, Goli (2014) Tihe K. Gudac i (manjinska hrvatska koprodukcija) Ljubavna odiseja (2014) Tatjane Božić. Kratki filmovi, studentski Ime majke: Naranča (1995) Jasne Zastavniković i Dvoboj (1998) Katarine Zrinke Matijević Veličan, potom Dečko kojem se žurilo (2001) Biljane Čakić Veselič, Sve pet! (2004) i Nije ti život pjesma Havaja (2012) Dane Budisavljević svrstavaju se među najbolja ovdašnja djela vrste (Dečko kojem se žurilo i Dvoboj zauzimaju prva dva mjesta na ljestvici najboljih dokumentarnih filmova od 1990., po izboru filmskih kritičara, objavljenoj u Hrvatskom filmskom ljetopisu 2003.) i imaju gotovo kultni status.
  
  U animiranom filmu dugo ne bje nijedne autorice. Tek sedamdesetih afirmirala se Ljubica Heidler, da bi od kraja osamdesetih – u doba opće stagnacije, gotovo zamiranja animirane proizvodnje – njihov doprinos donekle, a u 21. stoljeću, u doba renesanse ovdašnje animacije, znatno porastao. Magda Dulčić, Ana Marija Vidaković, Ivana Bošnjak, Helena Bulaja, Irena Jukić Pranjić, Jelena Oroz, Petra Zlonoga, osobito produktivna Ivana Guljašević, te u tom području najistaknutije inovatorice i anticipatorice, Nicole Hewitt i Ana Hušman, nezaobilazna su imena animacije, neke od njih neprijeporno i lučonoše aktualne scene.
  
  Hewitt i Hušman isto su tako, nerijetko i istim radovima, prvakinje eksperimentalnog filma (često preklopljenog s animiranim), roda sa zasad ipak s manjim udjelom ženskog stvaralaštva, u kojem sustavnije i/li istaknutije djeluju, primjerice, Sandra Sterle, Helena Schultheis, Vlasta Žanić, Tanja Golić, Lala Raščić, Jelena Bračun, Nika Radić... U tom odsječku, međutim, još su se sedamdesetih afirmirale (i međunarodno) Sanja Iveković i Breda Beban, a posve je nepravedno zanemaren opus Tatjane Ivančić koja je sedamdesetih u Kino klubu Zagreb ostvarila niz iznimno nadahnutih filmova. S obzirom na temu, neizostavno je istaknuti da je u Kino klubu Split 1968. snimljen prvi hrvatski feministički film (dok se ne dokaže suprotno), Žemsko, jedino djelo Tatjane Dunje Ivanišević, iz nepoznatih razloga neprikazivano sve do 1987.
  
  Vratimo se u sadašnjost i zaključno pregledajmo brojčani i nagradni omjer autorica i autorica na tri ovogodišnje festivalsko-revijske priredbe tri uvelike relevantne za hrvatsku produkciju izvan dugometražnog igranog filma – 13. Zagreb Film Festivalu, 47. Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva i 24. Danima hrvatskog filma – a što, držimo, daje zadovoljavajuće vjerodostojnu sliku aktualnog položaja i opusa redateljica u tom području dominantno muške hrvatske kinematografije. U jedinom ZFF-ovu natjecateljskom programu hrvatskog filma, Kockicama (muški izbornik), prikazano je jedanaest kratkih igranih filmova, od toga šest autorica koje su i scenaristice. Nagradu Zlatna kolica za najbolji film (žiri činiše dvije žene i jedan muškarac) osvojio je film Zvjerka Daine O. Pusić. Dvije posebne nagrade dodijeljene su muškim radovima.
  
  Na RHFS (izbornici, ujedno i članovi žirija bjehu dvije žene i trojica muškaraca) prikazano je dvadeset pet igranih, dokumentarnih, eksperimentalnih i animiranih filmova, od toga petnaest autorica i jedan zajednički redatelja i redateljice. Dodijeljeno je pet prvih nagrada: dvije autoricama (dokumentarnom Hrvatska djevica Sunčice Ane Veldić i igranom Milevin potiljak Nikice Zdunić), dvije autorima i jedna miješanom filmu (igranom Streljana Lane Zaninović i Filipa Mojzeša). Od ostalih sedam nagrada, pet je pripalo autoricama, dok je nagradom publike ovjenčan autor.
  
  Na DHF-u (muški izbornik) konkurirala su sedamdeset tri filma, od čega dvadeset dva autorica i tri žensko-muška. Od devetnaest igranih, sedam autorica; od petnaest dokumentarnih, šest autorica i jedan miješani; od osam eksperimentalnih, dva autorica; od jedanaest animiranih, četiri autorica; od dvadeset namjenskih, tri autorica i dva miješana. Od devet nagrada žirija (jedna žena, dvojica muškaraca), dvije su pripale filmovima redateljica igranih filmova: Hani Jušić za režiju Da je kuća dobra i vuk bi je imao te Kokoški Une Gunjak za manjinsku produkciju. Hrvatsko društvo filmskih kritičara dodijelilo je šest nagrada Oktavijan, od toga dvije filmovima autorica – Kokoški za najbolji igrani i (manjinskoj koprodukciji) Životu s Hermanom H. Rottom Estonke Chintis Lundgren za najbolji animirani film. Nagradu Žirija za etiku i ljudska prava dobio je dokumentarac Razred Vesne Čudić, a nagradu za najbolju prezentaciju projekt kratkometražnog igranog filma Strgano Lidije Špegar.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr,
  22. prosinca 2015.
  
  Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Janko
Heidl