Odredište poznato

Feljton Film i društvo – Kakav je položaj i opus redateljica u dominantno muškoj hrvatskoj kinematografiji (1)

  • Slavica, red. Vjekoslav Afrić

    U bivšoj Jugoslaviji, SFRJ, prvi dugometražni igrani film koji je režirala žena bio je Sumnjivo lice (1954). Realizirala ga je srpska sineastica Sofija Soja Jovanović (1922-2002), koja je u SFRJ postala i ostala jedina redateljica s opusom kinematografskih dugometražnih igranih filmova. Do 1969. potpisala ih je ukupno osam, a nakon toga više nije režirala za filmsko platno. Njezin Pop Ćira i pop Spira (1957) bje prvi jugoslavenski film snimljen u boji, a proglašen je najboljim ostvarenjem četvrtog Festivala jugoslavenskog igranog filma u Puli. Godine 2005. državna zajednica Srbija i Crna Gora (2002-2006) tiskala je poštansku marku s likom Sofije Soje Jovanović.  Od 1947., kad je snimljen dugometražni igrani prvijenac nove posljeratne države, Slavica Vjekoslava Afrića – s, eto, ženskim imenom glavne junakinje u naslovu, igrala ju je Irena Kolesar – do 1990. kad je započeo konačni raspad SFRJ (Odluka o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ dotadašnje Socijalističke Republike Hrvatske donijeta je 8. listopada 1991.), jugoslavenska je kinematografija, računa se, ostvarila osamsto osamdeset i devet dugometražnih igranih filmova, od čega se drži da sto osamdeset i tri pripadaju kinematografiji Hrvatske.
    Priko sinjeg mora, red. Ljiljana Jojić
    Od ta sto osamdeset i tri hrvatska filma jedan je jedini potpisala redateljica, a posrijedi je naslov Priko sinjeg mora (1979) prema scenariju Krune Quiena, u režiji Ljiljane Jojić, inače autorice kratkih filmova i brojnih TV ostvarenja. Budući da je Priko sinjeg mora kompilacija autoričinih kratkih filmova, zapravo je dvojbeno ustvrditi da je doista riječ o pravom dugometražnom filmu jedne redateljice, osobito u kontekstu u kojem se ovom prigodom bavimo nazočnošću redateljica u domaćoj kinematografiji. Jer, mada je proglašen dugometražnim igranim filmom i kao takav prikazivan, on nije tako ostvaren, odnosno Ljiljana Jojić nije dobila pravu priliku realizirati dugometražni igrani film. Stoga taj primjer uvezivanja već snimljenoga možemo držati utješnim polurješenjem. U prvoj temeljitoj knjizi o povijesti hrvatskog filma Između publike i države, povijest hrvatske kinematografije 1896-1980 (1985) i u njezinom obnovljenom izdanju 101 godina filma u Hrvatskoj, 1896-1997. (1998), povjesničar filma Ivo Škrabalo zapisuje da je Priko sinjeg mora „teško mogao poslužiti kao indikator o profilu i potencijalima svoje autorice u igranom filmu“, dočim u drugoj ozbiljnoj knjizi istog tipa, Uvod u povijest hrvatskog filma (2010), filmolog Nikica Gilić taj film ni ne spominje, doduše kao ni mnoge druge filmove koje ne smatra osobitima ili važnima. Dakle, uz najbolju volju – i uz poštivanje formalnog unosa, bez zagledanja pod površinu – može se reći da je hrvatska kinematografija tijekom jugoslavenskog razdoblja iznjedrila jedan jedincati dugometražni igrani film s potpisom redateljice, što iznosi tek nešto više od pola posto ženskog redateljskog udjela u ukupnoj masi.
    Vrijeme za..., red. Oja Kodar
    Možda donekle zastranično, valja spomenuti da je u Hrvatskoj prije Slavice snimljen cjelovečernji igrani film Lisinski (1944) u režiji Oktavijana Miletića, dok bi prvi jugoslavenski, kako se tad govorilo, umjetnički film, mogao biti i U planinama Jugoslavije (V gorah Jugoslavii, 1946), nastao u (većinskoj) sovjetskoj produkciji, uz znatno sudjelovanje sovjetskih filmaša, u režiji uglednog Avrama Rooma, s još uglednijim Eduardom Tisseom kao snimateljem, a riječ je o prvom igranom filmu uopće u kojem se pojavljuje lik Josipa Broza Tita, kojega je čast, a bit će i zadovoljstvo, imao tumačiti sovjetski glumac Ivan Bersenjev. Nije nezanimljivo ni da je kao asistent režije i glumac u dvije uloge sudjelovao i Vjekoslav Afrić, budući redatelj Slavice. Oba su filma, Lisinski i U planinama Jugoslavije, međutim, desetljećima prešućivana, potiskivana iz svijesti i neprikazivana, prvi zato što je ostvaren u nemiloj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, drugi, vele, također zbog političke nepodobnosti čijom je žrtvom postao nakon rezolucije Informbiroa, odnosno sovjetsko-jugoslavenskog raskola, kad se suradnja s negdašnjim bratskim Sovjetima premetnula u trn u oku, posebice zato što je Tita utjelovio sovjetski glumac. Riječ je, dakle, o posve jasnoj, očitoj i određenoj političko-ideološkoj diskriminaciji, dok je ona rodna, koju ovdje donekle sagledavamo, bila više nuspojava opće inercije patrijarhalne društvene konstante. Ne samo u nas, nego posvuda u svijetu.
    Soba 304 (Værelse 304), red. Birgitte Stærmose
    Pa ako kao početak dugog metra u lijepoj našoj uzmemo, a zašto i ne bismo, Lisinskoga, broj naslova povećava se za jedan, a postotak ženskog udjela još se malo smanjuje. Obračunamo li problem u godinama, izlazi da je u četrdeset sedam godina snimljen cigli jedan film u režiji redateljice, što na drugi način rečeno, glasi da je žena dobila priliku za cjelovečernji uradak svakih četrdeset i sedam godina.

    Od osamostaljenja Hrvatske 1991. godine, u njoj je snimljeno dvjestotinjak dugometražnih igranih filmova – njihov točan broj i kriterije uvrštavanja valja utvrditi u nekom znanstvenijem pothvatu, s obzirom na koprodukcije, većinske i manjinske, te na prihvaćanje televizijskih produkcija kao kinematografskih ostvarenja; na okruglom stolu Vidljivost žena u hrvatskoj kinematografiji, održanom 2008. g. u Puli, o kojem će još biti riječi, iznesen je podatak da je do srpnja 2008. u samostalnoj Hrvatskoj zgotovljeno sto i osam dugometražnih igranih filmova – pri čemu je udio ženskih redateljskih snaga znatno porastao. Uz najstrože kriterije, među tim filmovima nalazi se sedam dovršenih i prikazanih ostvarenja s potpisima redateljica, što iznosi minimalno tri i pol posto u odnosu na ukupnu količinu filmova, ili poboljšanje od petsto pedeset posto u odnosu na situaciju u SFRJ. Minimalno, zato što na tih sedam filmova dolazi još barem dvostruko toliko onih koje uz primjenu fleksibilnijih, ne nužno i nategnutih kriterija, možemo uvrstiti u korpus hrvatske dugometražno igrane kinematografije. Odmjereno vremenskim aršinom, od osamostaljenja do danas učestalost prilike da žena režira pravi pravcati dugometražni igrani film porasla je s jedanput u četrdeset sedam godina na jedanput svake tri i pol godine.
    Tri muškarca Melite Žganjer, red. Snježana Tribuson,
    Međutim, unatoč gušćoj statistici, samo je jedna redateljica, Snježana Tribuson, ostvarila određeni kontinuitet koji uključuje i sudjelovanje u proizvodnji dugometražnog igranog kino filma u Hrvatskoj. Njezini su se filmovi, k tome, našli i na prigodnim popisima najboljih: prema izboru filmskih kritičara i prema izboru publike, objavljenom u časopisu Hollywood 2000. – Tri muškarca Melite Žganjer (1998) zauzeo je drugo mjesto među najboljim hrvatskim filmovima devedesetih; prema izboru filmskih kritičara, objavljenom u Hollywoodu 2005. – Ne dao Bog većeg zla (2002) smješten je na deveto mjesto najboljih filmova prve petoljetke 21. stoljeća. Ženski hrvatski dugometražni igrani filmovi oko kojih nema ni najmanje dvoumice su: Vrijeme za... (1993) Oje Kodar, Tri muškarca Melite Žganjer (1998) i Ne dao Bog većeg zla (2002) Snježane Tribuson, Korak po korak (2011) Biljane Čakić Veselič, Sonja i bik (2012) Vlatke Vorkapić, Zagreb Cappuccino (2014) Vanje Sviličić i Ti mene nosiš (2015) Ivone Juke.

    Pritom vrijedi naglasiti i to da je mahom riječ o autorskim ostvarenjima kojima su redateljice i scenaristice ili suscenaristice, tek s iznimkom Ne dao Bog većeg zla po scenariju redateljičina brata Gorana Tribusona temeljenog na njegovim prethodno uknjiženim romansiranim sjećanjima na djetinjstvo i mladost, u kojima, naravno, kao lik figurira i njegova mlađa sestra. Korak po korak napisan je u suradnji s autoricom književnog predloška Lydiom Scheuermann Hodak i s Brankom Šömenom, suscenarist Sonje i bika je Elvis Bošnjak, a Zagreb Cappuccina redateljičin suprug Ognjen Sviličić.
    Kratki spojevi
    Tim filmovima nadalje, s više ili manje dovoljnim razlozima, valja dodati i sljedeće: Noć za slušanje (1995) Jelene Rajković, Prepoznavanje (1996) Snježane Tribuson, Ono sve što znaš o meni (2004) Bobe Jelčića i Nataše Rajković, Zagorka (2007) Biljane Čakić Veselič, Odredište nepoznato (2010) Vjerana Vukašinovića i Ines Šulj, Neke druge priče (2010) Ivone Juke, Ane Marie Rossi, Ines Tanović, Marije Džidževe i Hanne Slak, Na putu (2010) i Otok ljubavi (2014) Jasmile Žbanić, 7 seX 7 (2011) Irene Škorić, Soba 304 (Vaerelse 304, 2011), Birgitte Staermose, Zagrebačke priče vol. 2 (2012) Hane Veček, Sare Hribar, Alda Tardozzija, Ivana Sikavice, Josipa Viskovića i Radislava Jovanova Gonza, Najljepša je zemlja moja (Die Brücke am Ibar, 2012) Michaele Kezele,  Kratki spojevi (2013) Hane Jušić, Sonje Tarokić, Daria Juričana i Andrije Mardešića, Cure – život druge (2014) Andree Štake, Zagrebačke priče vol. 3 (2015) Ivana Salaja, Petra Oreškovića, Matije Vukšića, Vlatke Vorkapić, Danila Šerbedžije i Radislava Jovanova Gonza te Naša svakodnevna priča (2015) Ines Tanović. U fazi postprodukcije nalaze se još omnibus Novi folder u kojem sudjeluju Sara Hribar, Tanja Golić, Vlatka Vorkapić, Hana Jušić, Sonja Tarokić i Jasna Zastavniković te cjelovečernja ostvarenja Sve najbolje Snježane Tribuson, Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić i Trampolin Zrinke Matijević Veličan. Budu li tri posljednja – i oni su ostvareni prema scenarijima redateljica; Trampolin u suradnji s Pavlicom Bajsić – kako se planira, prikazana u 2016. godini, postotak po filmu bit će nezanemarivo uvećan, a vremenski će prosjek s jedanput u tri i pol godine skočiti na jedanput u dvije i pol godine.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr,
    21. prosinca 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji