Praznici i blagdani

Zagrebačke priče vol. 3, red. Ivan Salaj, Radoslav Jovanov Gonzo, Danilo Šerbedžija, Vlatka Vorkapić, Matija Vukšić, Petar Orešković

  • Orah, red. Danilo Šerbedžija

    Čemu služe praznici? Koja je razlika između blagdana i ostalih, tzv. običnih dana? Etimologija nam tu neće biti od prevelike važnosti. Naime, praznina praznika i blagost blagdana moguća je uvijek ili nikada. Sve ovisi o tome koliko se znamo snaći u sitnicama koje život znače ili koje su nam dane. Ipak, ritual posvete nekim datumima u godini stvara i situacije kada na trenutak zastanemo i pokušavamo se sjetiti jesmo li bliski s ljudima ili barem samima sebi. Nalog super-ega: Zastani i Uživaj baš sada, a ne nekog drugog dana blizak je i s filmskim iskustvom. Ako su praznik ili blagdan veći od drugih dana – onda je i film… veći od života. (Barem tako kažu poznavatelji sedme umjetnosti). Upravo su se praznicima i blagdanima tematski posvetili autori trećeg dijela omnibusa koji se već dobrano ustvrdio kao brand produkcijske kuće Propeler. Zagrebačke priče vol. 3, doista je potvrdio da prerasta u dobru naviku ovdašnjih filmaša. Naime, sa svakim nastavkom raste i kvaliteta samoga serijala. I dok sam kod prvoga dijela (Zagrebačke priče, 2009) još imao vidljivih nedoumica, a nakon drugog (Zagrebačke priče 2, 2012) su se još i povećale dileme oko smislenosti tog projektnog HR-omnibusa, treći je nastavak konačno prispio blizu mojeg doživljaja ozračja grada u kojem živim već više od pola stoljeća. Kako izgleda Zagreb u Zagrebačkim pričama vol. 3? Sumorno, tmurno, mračno, ponekad i jezivo. Ipak, istodobno kroz to prepoznatljivo sivilo probijaju se i svjetliji tonovi. Sunce kroz granje ljeta i sjene starih dvorišta donosi – ljudskost. I dok prva pripovijest završava buntovnički surovo, posljednja budi nadu.
    Dan otpora, red. Ivan Salaj
    Krećemo s prvim majemDan otpora Ivana Salaja sjajan je uvod u film. Crno-bijela vizura narušena je tek simboličkim karanfilima što ih na TV-ekranu dijeli Milan Bandić bulumenti redovitih maksimirskih tamanitelja graha. (Naime, taj je dan od počasti praznika rada postao sirotinjskim ponižavanjem.) Dvojica prijatelja (Filip Križan i Borko Perić) posjećuju svog starog prijatelja (Franjo Dijak) kojeg nisu vidjeli otkad se oženio i postao ocem. Nakon niza grotesknih peripetija što ih dvojica probisvijeta dožive u Gajnicama, oni se na koncu suočavaju s protestnom povorkom koja uzvikuje: „1. maj, dan otpora, a ne odmora.“ Posljednji, pak, kadar sugestivna je posveta beznađu i sivilu Zagreba do kojega je evoluirao od trijumfalnih domovinskih devedesetih. Ne želeći previše otkriti budućem gledatelju, ipak mi valja spomenuti da je seksualna scena (impulzivna Ivana Rushaidat) u stanu pronađenog prijatelja buntovni otpor patrijarhatu i nasilju u braku. Konačno, već spomenuti završni kadar – protagonisti kojeg su čovjek koji leži i pas – podsjeća na jednu od poentirajućih scena iz klasika Andreja Tarkovskog Stalker (1979). Ono što pas tako požudno liže sama je supstanca čovjekova beznađa u Zagrebu koji je postao prizorištem prvobitnih skupljača po kontejnerima i političara koji su to popularniji što su više uvučeni u razne kriminalne i krivične afere. Ne, nije to epizoda koja je tek segment jednog filmskog omnibusa. Slika je to nas sada i ovdje koja govori više od tisuću riječi. 
    Praznik demokracije, red. Petar Orešković
    Skupljači iz kontejnera motiv je koji se pretače i u drugu priču. Praznik demokracije Petra Oreškovića izravan je simbolički iskaz bijede i jada mlade hrvatske nazovi demokracije. U nekoj školi zatječemo četvoro članova lokalne izborne komisije (Enes Vejzović, Slavica Knežević, Pjer Meničanin, Tihana Lazović). U situaciju besmislenosti i apsurda rituala izbora upada stari čovjek koji recitira stihove koji su ujedno i bolna dijagnoza suvremene Hrvatske. Skupljača tumači Đimi Jurčec, Oreškovićev znani Koma iz tv-serije Zauvijek susjedi. U nadrealnoj, ali i isuviše realnoj situaciji stari čovjek totalno poremeti ustaljeni prazni ritual. Izvikuje parole: Pravda! Jednakost! Poštenje! No cjelokupni iskaz brzo iz plakatnog pokliča prelazi u tragiku. Jer, kao što su pravda, jednakost i poštenje ostali tek mrtvo slovo na papiru proklamirane hrvatske državotvornosti, tako će i jadni Đimi biti ubrzo usmrćen. Na samome kraju ove priče, najeksplicitniji komentar spomenute (nad)realnosti bit će u kadru povraćanja, WC-u i slici glasačkog listića. Poznato? Iako naizgled preeksplicitan, Oreškovićev film bez izravna spominjanja 22. lipnja, tj. Dana antifašističke borbe, govori o fašistoidnosti instant-biračkog HR-aparata. Da čovjek ne povjeruje da je isti autor realizirao negledljivog Simona čudotvorca (2013)! 
    Goranova ulica, red. Matija Vukšić Goranova ulica, red. Matija Vukšić
    Središnji dio omnibusa čine dvije, ipak, malo manje uspjele epizode. Autor odličnog dugometražnog dokumentarca Djeca tranzicije (2014.) Matija Vukšić i u svom igranom debiju kao protagoniste uzima male glumce. Segment Goranova ulica govori o dječjoj neiskvarenosti, spontanosti i – ako bi se to tako moglo reći – nepatvorenom milosrđu (?). Naime, u predjelu između Kraševe (danas Bauerova) i Petrove crkve (datum je 15. kolovoza, tj. Velika Gospa) nalaze se oronule zagrebačke zgrade meni nostalgičnog socijalističkog odrastanja. Sunce se tek uzgred uspijeva probiti kroz zasjenjene parkove. U tom okružju djevojčica (Mia Rendić) poziva dječaka (Juraj Čižić) s prozora zgrade da joj se pridruži u igri. Međutim, ubrzo saznaje da je dječak u kolicima. Spontani dječji glas u off-u opisuje emociju spomenuta milosrđa. Vukšić iz ove priče ipak nije uspio izvući i nešto više. Podosta neinventivan i skučen redateljski prosede otkriva da se radi o dokumentaristu koji se, čini se, još ne snalazi u igrano-filmskoj fakturi. Skromni minimalizam…
    Na Tri kralja, red. Vlatka Vorkapić
    Posljednji dovršeni segment Zagrebačkih priča 3, pak, potpisuje Vlatka Vorkapić. Njezina priča nosi naslov Na Tri kralja. U zimskom okružju spomenuta blagdana bilježi se susret Kćeri i Majke (Judita Franković i Ksenija Marinković). U pomalo zbrkanoj narativnoj retrospekciji ipak uspijevamo dohvatiti i nit priče. Naime, Majka se u skromnome stanu ispod savskog podvožnjaka bavi najstarijim zanatom. U posao s često nepodnošljivo ružnim i odbojnim muškarcima, otkrivamo, ubaciti će i Kćerku. Na samo Bogojavljenje Kćerka će se ponovno pojaviti u oronulom okružju kako bi Majci vratila darove iz vremena kada ju je ova na taj način podvodila i nevinost prodala prostituciji. Redateljsko/scenaristički, međutim, ovaj segment ostaje poprilično zbrkan i vizualno nemušto realiziran. Kada bi se iz ove priče htio izvući neki zagrebački štih, onda bi isti mogao biti u malim trnjanskim kućicama kao zalogu nekog prošlog vremena.
    Orah, red. Danilo Šerbedžija
    Ipak, za kraj omnibusa desile su se dvije uspjelije epizode. Segment Uskrs (5.  travnja) – a koji nosi naslov Orah – navlastita je emotivna reminiscencija Danila Šerbedžije. Na početku zatječemo mladića (Živko Anočić) ispred zgrade gdje čeka policajce. Saznajemo ubrzo da je mu je u stanu u koji svi uđu umrla majka. Dobrim dijelom kratkog filma pratimo kadrove njegovih monotonih radnji ili pak totale u kojima se on pokušava prisjetiti svog odnosa s njom. Kontemplativna postavljenost priče, međutim, ne slabi dramsku tenziju. Nakon gotovo neizdrživa uskrsnog ručka – koji ujedno znači i Karmine – jedan naoko groteskan događaj prekinut će napetost cijele situacije (ne bih ga ovdje želio otkriti). Šerbedžija priznaje da se radi i o njegovu osobnom iskustvu, a u priču je stoga uključio i svoju sestru Luciju. Osobno, meni se posebno emotivnim činio i sam završetak epizode u kojoj se čuju KUD Idijoti i meni neprežaljeni Tusta, s njihovom legendarnom izvedbom Za Tebe.
    Munja, red. Radislav Jovanov Gonzo
    Konačno, posljednja epizoda omnibusa zaokružuje praznično/blagdanski ciklus, opet s prvim majem. Neki su već primijetili da se ova topla priča o buđenju prijateljstva mlađeg para sa starim Susjedom može procijeniti i kao posveta De Sicinim Kradljivcima bicikla. Naime, Iva (Jelena Lopatić) i Bruno (Jerko Marčić) kao prijevoz na posao koriste stari bicikl kojeg zovu Munja (naslov segmenta). No jednoga dana njihovu nježnu predanost i ritam zajedničkog života prekida… krađa bicikla. Tada u pripovijest ulazi i njihov dotad vrlo mrgodni susjed (Mate Gulin). Starac im kao poklon nudi svoj stari bicikl. Redatelj Radislav Jovanov Gonzo autorsku priču Jasne Žmak kao svojevrsnu filmofilsku posvetu ostvaruje i gotovo već zaboravljenim rear-projekcijama. Osim tog zanimljivog obola, nekim prošlim vremenima posvećen je i ugođaj u Susjedovu stanu, gdje se osjeća dašak proteklog i davno izgubljene ljudskosti.

    Završivši na ovaj način svoje Zagrebačke priče vol. 3 autori su me ostavili u nostalgičnom raspoloženju. Ozračje je cijelog omnibusa nekako humano, ali opet ne i patetično. Naravno, kao i u svakom takovrsnom ostvarenju, neki su dijelovi bolji, a neki lošiji. Ipak, čini mi se da više nemam dileme oko smisla cijelog projekta. Sa zanimanjem čekam i četvrti dio priča iz dragog mi rodnog grada.

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 21. prosinca 2015.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji