Nadosjetilnosti lopoča i vode

Feljton Film i društvo – Kako su hrvatski biografski filmovi dočarali hrvatske umjetnike (3) – Slikari u hrvatskom filmu: Sto minuta slave, red. Dalibor Matanić

  • Sto minuta slave, red. Dalibor Matanić

    Odluka redatelja Dalibora Matanića da ekranizira život kultne, tajnovite, visoko romantizirane ali za života nedovoljno prepoznate ličnosti – hrvatske (gluho)nijeme male sirene i tragične Ofelije, slikarice Slave Raškaj (1877-1906), koliko god naša filmska povijest vapila za sličnim sadržajima i kojih nam bolno nedostaje, čini se u najmanju ruku neobičnom. Srećom, odluka je zaživjela i to u formi filma koji se poigrava vlastitom temom i sadržajem u naslovu, sažetom u poznatu sintagmu Sto minuta (S)slave, na umu imajući kako stominutno trajanje filma odnosno protagonistkinjino ime, jednako tako i počesto žuđeni pojam celebritištva na makar pet minuta. No, žene 19. stoljeća teško da su mogle imati tendencije ka profesionalnoj fame-prepoznatljivosti u onodobnom svijetu jet-set umjetnosti, rezerviranoj za njihove muške kolege. Štoviše, nepravedno zapostavljene, mahom afirmirane i revitalizirane postaju naknadno, kako u svijetu (Sophie Gengembre Anderson, Cicely Mary Barker, Eleanor Vere Boyle – da spomenemo samo najpoznatije) tako i kod nas (Lina Virant Crnčić, Nasta Rojc, Antonija Krasnik, primjerice). Ipak, Slavinu apartnu osebujnost Matanić je prepoznao te je pretočio u svojevrsni transcendentalistički esteticizam belle epoque ere, karakteristične secesijske ornamentacije i dekorativne stilizacije; ali ženu i umjetnicu prvenstveno definirajući kroz ljubavnu priču i u bliskom suodnosu s drugim – muškim likom, no i unatoč tome nastojeći uloviti njenu pekulijarnu i samosvojnu tankoćutnu esenciju.
    Sto minuta slave, red. Dalibor Matanić
    Dominacija muškarca pritom se u filmu očituje dvojako – kao onog čije je očište, vizura i perspektiva Slave kroz priču o njezinom životu (čime je i sam film realiziran kao niz flashback sekvenci rečenog protagonista) te samim odabirom glumca-tumača dotičnog pripovjedača Bele Čikoša Sesije – Mikija Manojlovića, koja se u startu čini promašenom. Osim fizičkog razmimoilaženja sa (s)ličnošću slikara – iako je Matanić vjerojatno na umu prvenstveno imao nespornu karizmu koju Manojlović dijeli s predšasnikom, tu je i nezanemarivo i teretno glumčevo breme tumača prvenstveno prozaičnijih likova iz srpskih komedija i s tim na umu teško se uživjeti u njegov karakter introvertiranog slikara hrvatskog visokog kulturnog kruga minule epohe. Matanićev i Manojlovićev Sesija pohotnik je i boem a Slava apologizirana, tormentna i agonizirana kao dio ljubavnog trokuta – Slava-Sesija-Justina (slikareva supruga u interpretaciji pamtljive Nataše Lušetić), u kojem su svi pod javnom lupom i manje ili veće žrtve (baš kao i u Scorsesejevom Dobu nevinosti (The Age of Innocence) iz 1993).
    Sto minuta slave, red. Dalibor Matanić
    Pritom Sanja Vejnović kao Slava Raškaj rječitim licem transparentno prenosi emocije svoje protagonistice; gotovo postajući (pro)nositeljicom i prototipskim amblemom svih onih senzibilnih žena prošlosti, ukorijenjeno definiranih muškarcem, kao i onih koje pod prevelikim teretom navlastite rafinmanske prirode opskurno skončavahu po kojekakvim lječilištima i umobolnicama. Počesto su to upravo ekstraordinarne žene, poput primjerice Fride Kahlo (1907-1954), koja je u filmskom portretu Julie Taymor a u tumačenju Salme Hayek Frida (2002) prikazana kao punokrvna, duboko ranjiva Osoba, nikako pop-ikonični fenomen; inventivnim sugestijama redateljica pretače umjetničine skale emocija – od (psiho)fizičke boli do ekstaze, u njeno uzbudljivo imaginativno, prepoznatljivo nadrealno-naivistično koloritno slikarstvo te umješno skicira buran i kompleksan odnos s muralistom Diegom Riverom (Alfred Molina), pri čemu pak on postaje parafrazom muškaraca nedostojnih iznimnih žena (od Sesije preko Rodina i Hughesa do Rossettija i Pinsona).
    Sto minuta slave, red. Dalibor Matanić
    Upravo takvi, turbulentni ljubavni odnosi povijesnih parova većih od života intrigantan su materijal filmašima; počevši od prekrasne eterične prerafalitske slikarice i pjesnikinje, ujedno prvog svjetskog supermodela a Elizabeth Siddal (1829-1862) koja je desperatna i slomljena skončala od predoziranja laudanumom – s karizmatičnim avangardnim umjetnikom Danteom Gabrielom Rossettijem (vrlo protomodernistički prikazan u BBC-jevu serijalu Petera Bowkera i Franny Moyle Desperate Romantics (2009) u tumačenju Amy Manson i Aidana Turnera), pa do duboko depresivne krhke neurotične suicidalne pjesnikinje Sylvije Plath (1932-1963) u sjeni nevjernog supruga književnika Teda Hughesa (u ekranizaciji Christine Jeffs Sylvia (2003) i empatičnim interpretacijama Gwyneth Paltrow i Daniela Craiga). Prikazan je i nemali broj u duševnim bolnicama institucionaliziranih talentiranih žena – kako samodestruktivne i fragilne, poručnikom Albertom Pinsonom opsesivne Adele Hugo (1830-1915) (u dirljivo pasioniranom prikazu Isabelle Adjani i Brucea Robinsona u Priči o Adeli H. (L'histoire d'Adèle H. (1975) Françoisa Truffauta) tako i Slavinoj i Sesijinoj priči slična ona nesretne kiparice Camille Claudel (1864-1943), muze legendarnog Rodina (razrađena u Camille Claudel (1988) Bruna Nuyttena s Isabelle Adjani i Gérardom Depardieuom), pri čemu se upitan aspekt njene mentalne neuračunljivosti detaljnije razmatra u naslovu Bruna Dumonta Camille Claudel 1915 (2013), u sugestivnoj interpretaciji Juliette Binoche.
    Sto minuta slave, red. Dalibor Matanić
    Upravo aspekt ludila, koji Slava Raškaj dijeli s drugim umjetnica(i)ma prošlosti (poglavito sa šizofrenom vrhunskom animalisticom Marijom Novaković ili reprezentantnim muškim ekvivalentima perioda – Richardom Daddom i Charlesom Altamontom Doyleom), najrječitiji svoj celuloidni ekvivalent nalazi u iznimnom portretu istaknute francuske predstavnice naive Séraphine Louis (1864-1942) Martina Provosta Séraphine (2009) a u ekstraordinarnoj izvedbi Yolande Moreau, koja simultani ekscentritet i običnost svoje junakinje postupno graduira u opće perpleksno mentalno potonuće; od sitnih svakodnevnih neobičnosti – sakupljanja blata iz potoka i svinjske krvi, krađe crkvenoga voska, penjanja po drveću, stalnog nošenja kišobrana preko bosonogog zapuštenog izgleda do ganutljive finalne kulminacije. U Sto minuta slave pak nema takvog senzibiliziranijeg stupnjevanog prikaza slikaričina pomračenja u ludilo; radije ogoljenim, šturim, faktografskim postupkom u finalu, bez emocionalne involviranosti.

    Priroda pak kao glavni umjetnički motiv još je jedna poveznica tih dvaju slikarica. Kod Séraphine, to je prezentacija umjetničinih prekrasnih minucioznih kompozicija prirode – mahom cvijeća i voća, gotovo tapiserijske ornamenalistične kvalitativnosti. Kod Matanića, ekskluzivna simbolistička provenijencija, tako karakteristična za tematizirani period, očituje se u redateljevim stilističkim odabirima i naglascima na onodobno mondeno izrazito antiprofano, radije eterično-fluidno impresionističko, kadrovima podcrtavajući Slavinu ekspanzivnu bolećivu melankoliju upravo preslikavanjem njene eksterijerne plenerističke – modričasto zelenkasto ljubičaste palete i nijanse boja, jednako koliko i interijernih teških tamnih draperija u prostoru Sesije, kao putokaza ka njegovom slikarstvu. Ujedno, zrcali i simboličke doslovnosti – pri protagonističinom duševnom slomu, lomovi, neredi i kaos događaju se i na ulici, primjerice; također koristi i ominozne predznake njena tragičkog skončanja – odsjedanje u bolnički sterilnom Zavodu za gluhonijeme, uporaba bivše mrtvačnice za novorođenčad kao ateljea; a koje ujedno iščitava i iz samih slikaričinih motiva – očaravajuće hermetične nadosjetilnosti lopoča i vode ili čarobne nestvarne gluhonijemosti snijega (uvjerljivosti svakako pridonose i prelijepa fotografija Branka Linte te temeljito i podrobno izanalizirani stilizirani kostimi talentirane i uvijek nadahnute Ane Savić Gecan).
    Sto minuta slave, red. Dalibor Matanić
    Tu su i sporadične, nezanemarive dragocjene reference (za otkrivanje na užitak gledatelju), poput primjerice tronsko-kompozicijske na sjajnu Waterhouseovu Kirku (Kirka pruža čašu Odiseju / Circe Offering the Cup to Odysseus, 1891), kakvu pri filmskom skiciranju koristi Sesija ili pak na mješavinu povijesnih osoba ozaljskog učitelja Ivana Muhe-Otoića i hrvatskoga Johna Ruskina Isidora Kršnjavog, kao prvih prepoznavatelja Slavina talenta, u izmaštanu ličnost Rapackog. Tako je, unatoč slabostima filmske prirode (razvučenost, stereotipnost, pretencioznost…) te donekle zapostavljanja tematizirane naslovne ličnosti (u korist krivo castiranog partnera-antipoda), Sto minuta slave djelo koje je vitalnom introdukcijom popunilo jednu od praznina među hrvatskim biografskim filmovima odnosno koje je zahvalnom i izdašnom temom pružilo estetizirani sinestezijski oblik mnogih umjetnosti – filma, glazbe, slikarstva u jedinstvenom i artikuliranom redateljskom prosedeu.

    (nastavlja se)

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr,
    18. prosinca 2015.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:


kritike i eseji