Hlapić (ni)je miš
Književnost za djecu i film (1) – Ivana Brlić-Mažuranić: Čudnovate zgode Šegrta Hlapića, red. Milan Blažeković; Šegrt Hlapić, red. Silvio Petranović
-
Nemjerljiv je značaj Ivane Brlić-Mažuranić (1874-1938) za hrvatsku, ali i za svjetsku dječju književnost. Potvrđuje to i podatak o čak četiri nominacije za Nobelovu nagradu tijekom 1930-ih, prevodi njenih djela na mnogobrojne jezike, neprestana kvalitativna vrednovanja i usporedbe s autorima kao što su Hans Christian Andersen ili pak J. R. R. Tolkien. I ako se prisjetimo tvrdnje da su Čudnovate zgode Šegrta Hlapića (1913) i Priče iz davnine (1916) zasigurno najhvaljenija djela te znamenite hrvatske spisateljica, upravo odnos prvonavedenog ostvarenja prema sedmoj umjetnosti postaje temeljem raščlambe ovoga osvrta o poveznicama književnosti i filma.
No, prije nego što naznačimo sastavnice animiranog filma Čudnovate zgode Šegrta Hlapića (1997) Milana Blažekovića i igranog filma Šegrt Hlapić (2013) Silvija Petranovića kao i njihova odnosa prema izvorniku, nije uputno zanemariti vrsnu adaptaciju u obliku radijske drame (1982), adaptaciju koja je na promišljen način restrukturirala narativne postavke romana, uspostavljajući autorski stav prema građi, ali pritom ne ukidajući njene temeljne postavke. Prisjetimo li se da je hrvatska kinematografija u razdoblju socijalističke Jugoslavije iznjedrila čitav niz vrhunskih ostvarenja s žanrovskim predznakom filma za djecu, može nam se zamalo začudnim učiniti da se već u to doba nije posegnulo za filmskom adaptacijom toga značajnoga romana Ivane Brlić- Mažuranić. Podjednako je zanimljivo da se hrvatska kinematografija prije okrenula animiranom filmu negoli igranome, a razloge prije svega iznalazimo u uspjesima ostvarenja Croatia filma Čudesna šuma (1986) i Čarobnjakov šešir (1990) čijim je redateljem također Milan Blažeković. Zanimljivo je da su se autori ovoga crtanoga filma odlučili za zoomorfnu prilagodbu književnoga izvornika, odnosno svi su likovi romana transponirani u životinjska obličja, pa su Hlapić i Gita, baš kao i majstor Mrkonja i njegova žena miševi, antagonist je štakor, a njegov pobočnik Grga puh.
Takvim postupkom kao i stvaralačkim formuliranjem građe, Čudnovate zgode Šegrta Hlapića se svrstavaju u tradiciju Disneyjeve škole crtanoga filma. Dakako, nije posrijedi epigonski odraz postignuća glasovitoga Walta Disneya nego samosvjestan stav o naslijeđu njegova opusa te interpretaciji i rekonstrukciji čitava niza motivacijskih sklopova. Tako nije upitno ni da lik Šegrta Hlapića kao miša odražava barem neizravan utjecaj prvoga Disneyjeva lika uopće – Mickeyja Mousea. No, taj utjecaj nije toliko razvidan upravo stoga što je propušten kroz prizmu rada Ivane Brlić- Mažuranić i uvjetovan domaćim društvenim i kulturnim naslijeđem. Pritom nema sumnje da je Blažekovićev crtani film pristupio snažnijem restrukturiranju narativne građe romana, stvarajući ipak zasebno djelo podatno gledateljevoj recepciji te s posve autorskim odnosom prema izvorniku, a da nije opstruirao i njegove sastavnice.
Polazeći, dakle, od književnoga temelja, Čudnovate zgode Šegrta Hlapića rabe jezik animiraog filma, jasnu narativnu strukturu, ne libeći se pritom ni kontrapunktiranja predočenoga kroz kratke nerealistične scene s glazbenom podlogom. Ako pak naznačujemo apstrahirani realizam tog animiranog filma provučen kroz žarište zoomorfnih likova možemo ustvrditi da je njegova vjerodostojnost uglavnom neupitna. Tek blago stilizirana slika unutarfilmskoga svijeta dosljedno je ocrtala uvjerljivo prostorno, kostimografsko, arhitektonsko, pa čak i društveno naslijeđe razdoblja u kojem je izvornik stvoren, a da se pritom ne percipiraju poteškoće u njihovom transponiranju u film. Sagledamo li taj animirani film u sukusu onodobnoga svjetskoga animiranoga filma, sasvim je razvidna njegova svojevrsna arhaičnost, odnosno razmjerni nesklad u odnosu prema smjernicama razdoblja. No, ta je arhaičnost zbog samoga izvornika kao temelja adaptacije čak i dobrohotna pa nije naštetila ni kvalitativnim dosezima samoga ostvarenja kao ni njegovoj recepciji i tržišnoj isplativosti.
Šegrt Hlapić drugi je igrani film u opusu Silvija Petranovića, nastao devet godina nakon prvijenca Družba Isusova (2004), uratka koji je posegnuo u žanrovske odrednice povijesnoga filma. Pritom nije upitno da je Šegrt Hlapić žanrovski promatrano film za djecu pustolovna određenja koji uvrštavamo u podžanr filma ceste. Ipak stvaralački prosede Silvija Petranovića iz prvijenca nije se potvrdio i u ovoj adaptaciji dječjega romana. Petranović predlošku prilazi s punim poštovanjem, ali ga i vrlo malo rekonstruira filmskom interpretacijom. Premda percipiramo vremenski odmak pomaka zbivanja u romanu od razdoblja prije Prvoga svjetskoga rata do međuratnoga u filmu, razvidno je koliko adaptacija ostaje zasjenjena izvornikom, pa se možemo složiti s dijelom kritike da Petranovićeva prilagodba postaje poput ilustracije, a ne samosvojnog ostvarenja.
Presudno, dakle, vezan uz pretekst, ovaj film doima se poput pokretne šarene slikovnice u vrlo ilustrativnome nizanju scena. Zamalo bismo mogli ustvrditi da Silvio Petranović podcjenjuje ciljano gledateljstvo mlađih naraštaja, upravo zbog činjenice da je vrlo malo sastavnica filmske građe učinkovito, a o dojmljivoj cjelini nikako ne može biti riječi. Pogreške nastale u scenarističkom predlošku teško je ispraviti u redateljskoj nadgradnji. Niz likova nije dostatno razrađen i njihov se razvoj ne percipira s dosta zanimanja ili jasnoće da bi ih se snažnije osjetilo. Razvidan je primjer lik Grge, čija se uloga početno može vrednovati samo ako se poznaje izvornik. Tako ni kasniji snažan egzistencijalni prijelom iz antagonistova pobočnika u protagonista ne uspijeva dosegnuti željeni učinak. Nebriga je jasna i u slučaju niza epizodnih likova, a nažalost i središnji su likovi, dobri ili loši, odveć plošni. Očigledan je propust i površan odnos Hlapića i psa Bundaša. Dakako, Petranovićev Bundaš ne može biti Blažekovićev, ali upravo zbog Bundaševe nerazigranosti i discipline čitav je segment filma poput praznoga hoda. Uporaba psa kao bitnoga u gledateljevoj recepciji uočava se u nizu ostvarenja, domaćih ili inozemnih, u kojima je pas i narativna središnjica, no u Šegrtu Hlapiću toliko je marginaliziran i nebitan da čak i ne reagira u sceni kada Crni Čovjek Hlapiću ukrade čizmice.
Upravo u redateljskim postupcima naznačujemo i najveće propuste Šegrta Hlapića. Film je to spora ritma, nedostaje mu dinamike i emocionalnoga intenziteta. Preko niza bitnih scena Petranović prelazi kao da su usputne, nema bitnoga raskadriravanja, mizanscena je plošna i statična, a glumačka tumačenja nerazrađena i samim time i podigrana. Navedimo tek primjer scene u kojoj Hlapić zaustavlja kola s Crnim Čovjekom i Grgom, a pogledima ih prate Gita i seoska dječica u plošnim i statičnim postavkama bez gotovo ikakvih reakcija koje bi bile receptori i gledateljeva ulaska u filmsku građu. Podjednako je to slučaj i s mogućim emocionalnim vrhuncem završnice, toliko redateljski neelaboriran da ostaje tek poput prijelaznoga segmenta nedovoljne snage.
Silvio Petranović se i prema razdoblju o kojem priča odnosi bez nužno potrebna realizma. U filmu je slika Hrvatske u međuraću poput pastoralne idile. Haljinice seoske dječice su bijele, njihova lica i ručice čisti, muškarci na polju u prijegornome radu prevrću sijeno, žene donose objed, a sve se kupa u blagu koloritu i podatnu svjetlu. Aseptična je to i sterilna slika hrvatske onodobne stvarnosti potpuno oprečna dokumentarnim ostvarenjima Škole narodnoga zdravlja tridesetih, koja su prikazivala tegoban život na selu i mnogobrojne opasnosti koje su se ponajprije odnosile na brojne bolesti. Tako je i učinak vrhunskoga snimatelja Mirka Pivčevića tek rutinski u nizanju lijepih kompozicija bez realističke evokativnosti. Usprkos nedostatka realizma, scenografija i kostimografija dosljedno su etnografskoga predznaka i njihova je vjerodostojnost neupitna iako kao da su više iz muzeja nego što dočaravaju zbiljsku uporabu.
Naposljetku, jasno je da se odnos romana Čudnovate zgode Šegrta Hlapića Ivane Brlić- Mažuranić i njegovih prilagodbi u vrste animiranog ili pak igranoga filma ne iscrpljuje jednoznačno. Vrednovanje kvalitativnih razlika, dakle, ovisi ponajprije o mogućnostima autorskoga odmaka od znamenitoga izvornika i slojevitoga transponiranja njegovih sastavnica kroz samosvojan pristup. I premda se može činiti začudnim, upravo je samosvojnost prilagodbe pridonijela da je animirani film Čudnovate zgode Šegrta Hlapića snažnije odrazio duh vremena i snagu izvornika nego li igrani Šegrt Hlapić koji je njima ostao zasjenjen. Ako pritom nema sumnje da Blažekoviževo ostvarenje ostaje vrijednim prinosom hrvatskome animiranome filmu, možemo požaliti da je šteta što se Petranovićevo nije odvažilo samostalnijem interpretiranju građe i znatnije obogatilo i hrvatski film za djecu i samu kinematografiju.© Tomislav Čegir, FILMOVI.hr,
18. prosinca 2015.
Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije
Piše:

Čegir