Zanatski korektan filmić

Život je truba, red. Antonio Nuić

• 
  
  Koji je prvi dojam što sam ga stekao gledajući Nuićev film Život je truba? Gastronomski! Jede se i jede u vagonima, a bogme se i pije i pije u galonima. Jer je navodno ovaj film – kako nas njegovi autori, a i neki vrli ovdašnji kritičari pokušavaju uvjeriti – komedija iz zagrebačkog života!(?) Komedija? Jer, pretpostavka jest ta da je film u kojem ljudi puno jedu i zafrkavaju se – komedija. Paradigmatski, no puno ozbiljniji i slojevitiji predložak je naravno Veliko žderanje (La Grand bouffe, 1973) Marca Ferrerija. Nadalje, je li to baš „prva prava zagrebačka komedija nakon Golika“, kako su se neki odvažili reći? Kaj god! Iako u filmu prepoznajemo neke zagrebačke krajobraze, film nije više zagrebački negoli recimo osječki, riječki ili splitski. Umjesto toga, imamo tek skicu hrvatskih malograđanskih socijalnih rituala, bez eksplicitno regionalne ikonografije. Radi se, rekao bih, tek o osrednje uspjeloj filmskoj groteski.
  
  Na početku filma, prije negoli se pojavi sam slikovni zapis, svjedočimo razgovoru budućeg mladoženje Borisa Burića (Bojan Navojec) i svećenika (Bogdan Diklić). Već po odabiru poetske nebuloze (smiješno?) koju mladenci žele na svojoj crkvenoj ceremoniji, vidimo da se ne radi baš o zbiljskom paru. Jana Krajač (Iva Babić) savjetodavka je na telefonu za psihološku pomoć, a njezin je lik naglašeno otkačen i – sasvim neobično za protagonisticu filma! – dramski zanemaren! Boris/Bobo je čovjek bez posla, ali s jednom velikom strašću, a ta je – truba. On ima maleni kvartet s kojim svira u nekom podrumu, nadajući se izlasku pred svjetlo javnosti. Ovaj mladi par, prema svemu racionalnom sudeći, ne bi imao prevelikih šansi za uspjeh u životu, kada iza njih ne bi stajale njihove obitelji. Jana je iz intelektualnog miljea što se u filmu vidi po umjetničkom ukusu njenih roditelja (Filip Šovagović i Ksenija Marinković), kada im na svadbi poklanjaju Kniferov Meandar. Trubač Bobo najveću potporu (ponajprije financijsku) ima u ocu Zdravku (Zlatko Vitez), vlasniku velike klaonice. Bobin brat u filmu (kao i u životu) je Dragec (Goran Navojec), koji radi u klaonici, no sklon je i kartama na kojima stalno gubi. Bobina pak mama Marija (Mirela Brekalo Popović) poslovno je pedantna žena, ali posve nesposobna riješiti svoju bračnu krizu sa Zdravkom.
  
  Filmsku pripovijest zapravo prate dvije velike fešte. Jedna je već najavljena svadba, dok se druga odvija u obiteljskom okružju Božića. I doista, u životu tzv. običnih ljudi ova (tempirana) obiteljska okupljanja nose život sàm. Reklo bi se, dalje, radi se o osebujnim kriškama životima. Filmofilima će, naravno, ova sentenca namah prizvati djela Mikea Leigha i njegovih slices of life. Ipak, Leighovi su filmovi virtuozne fabularne minijature koje u naoko malim ljudima pronalazi velike osjećaje i duhovitosti, pa i duhovnosti. Radi se, kod njega, o nepogrešivu osjećaju za sitnice koje život znače. No, kako se u takvome postavu snalazi Nuić? Ponajprije, kako njegov film funkcionira kao komedija, koja životne situacije prikazuje na smiješan način? I, ima li ovdje doista duhovitosti (ili duhovnosti)?
  
  Na prvi pogled, svi su potrebni sastojci ovdje. Smiješni likovi s ljudskim slabostima u svakodnevnim situacijama, s kojima pokušavaju izići na kraj. Siže je same priče usredotočen na početak zajedničkog života mladog(?) para (u castingu je pak odabran glumac cijeli tucet godina stariji od glavne glumice). No, kakvi su Bobo i Jana? Prvi dojam što ga ostavlja Bobo jest onaj neke neprekidne, gotovo shizofrene napušenosti. Dakle, nositelj naslovne uloge ne djeluje mi uopće kao lik s kojim bi se itko istinski mogao poistovjetiti. Zašto? Čini mi se da redatelj filma – a koji je ujedno i scenarist – želi od tog lika po svaku cijenu učiniti simpatičnog otkačenjaka koji ne j..be živu silu. No rezultat je – barem po mišljenu pisca ovih redaka – takav da Bobu doživljavamo kao pomalo retardiranog bedaka. Usprkos tome, postavlja se najplemenitijim likom u filmu! (Rousseau bi rekao: „bon sauvage“.) Glumačka je ekspresija protagonista takova da, čak i onda kada govori nešto ozbiljno, djeluje pomalo blesasto. Time pada u vodu i njegova uloga kao svojevrsnog katalizatora svih dramskih nesporazuma u sižeu (jer on je taj koji izmiruje svoje roditelje na kraju filma). Sukladno njegovu karakteru, i dramski zanemarena Jana (izuzev jednog verbalnog pametovanja o svojoj ulozi u životu obitelji) preuzima ulogu blesaste ekstrovertiranosti i stalnog (preglumljenog) veselja. Čini se, zapravo, da je protagonistima filma svaka situacija uzrok veselja i sreće. Naravno, pomalo karikiram… Ipak, navodna komičnost koja bi trebala proizlaziti iz simpatičnosti njegovih karaktera djeluje nategnuto, te likovi moraju glumiti sveopću egzaltiranost, poput naloga nekog super-ega o zabavi i radosti.
  
  Naravno, kako bi film profunkcionirao i dramski, trebalo je uvesti i malo suspensea. U tu je svrhu uveden lik Pika (Filip Križan). Kao računovođa u Zdravkovu poduzeću, on će unijeti financijske probleme kao agens potencijalnih dramskih sukoba. Imamo i zaplet po kojem je Piko mogući Zdravkov treći izvanbračni sin. Ipak, sve se pokazuje kao bura u čaši vode. Sretni je kraj ove obiteljske komedije izbjegao sva nasukavanja o hridi moguće suvisle drame. Zašto pak jamram o tomu da je ovo djelce zapravo neuspjela komedija? Jednostavno stoga što u njoj nisam pronašao ni duhovitosti, niti satire, a ni navodno smiješne situacije nisu mi se učinile takvima. Više su blesaste nego humorne, više groteskne i bizarne negoli zabavne i vesele. (Naravno, ako ne držite da je sekvenca s psom kao kućnim Dragecovim psihijatrom ili pak ona s Bobovim povraćanjem u klaonici nešto izvanredno duhovito. Da ne spominjem mamino pijančevanje kao femini otpor bračnoj nevjeri.)
  
  Nuić jednostavno nije Leigh. No, to bi od njega doista bilo previše za tražiti. Režijski, vidimo autorov napredak od postava filmova Sve džabe (2006) i Kenjac (2009). Taj se napredak ponajbolje vidi u slojevitosti kadrova i relativno dobrom vladanju mizanscenom. Ipak, dramski je njegov odabir životnih situacija za film ostao nekako prazan, a cjelina umjetnički nedovršena. Zašto? Ponajprije, likovi iz filma ne djeluju mi uvjerljivo tj. kao utjelovljeni likovi od krvi i mesa iz poznate mi zagrebačke sredine u kojoj živim. Rekoh već, radi se o groteski iz koje ne prepoznajemo istinsku malograđanštinu nego samo redateljev laissez-faire pristup građi. Naravno, sasvim sam subjektivan. (A kakav bih i inače mogao biti?) No, ponajviše mi smeta bezidejnost u zaokruživanju navlastite narativne cjeline. Ovdje ponajviše mislim na zaključnu epizodu konačnog nastupa trubača pred publikom, ali i formulaično slaganje sekvenci obiteljskih sastanaka koje počesto nema potrebite narativno-fabularne suvislosti. Umjesto dvoje mlađih protagonista i njihova života, čini se, dramski bi podatnijom mogla biti linija priče o Zdravku i njegovoj zanemarenoj supruzi. Nadalje, nikako mi ne djeluje uvjerljivo niti to da prethodno beskrajno lijeni Bobo postaje samaritanskim otkupiteljem bratova duga. Spomenuti naprasni kraj filma, pak, nije neki otvoreni završetak nego prije nemuštost filmskog jezika.
  
  Da, da… Rastrubismo se marketinškom sebehvalom uzduž i poprijeko lijepe naše, a dobismo trubu… pardon, zanatski korektan filmić bez drame i… smisla?
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 16. prosinca 2015.

Piše:

Marijan
Krivak