
Steven Spielberg je često u svojoj ozbiljnoj fazi volio prekopavati po američkoj nacionalnoj mitologiji (Amistad (1997), Spašavanje vojnika Ryana (Saving Private Ryan, 1998), Lincoln (2012)), a nakon filma Nesalomljivi (Unbroken, 2014) Angeline Jolie, čini se da slične fetiše dijele i braća Coen koji scenaristički, uz Matta Charmana, potpisuju Most špijuna. Pritom između primjerice Jurskoga parka (Jurassic Park, 1993) i ovoga uratka nema previše razlika. Atrakcije su i dalje prisutne, bilo da je riječ o onima iz prethistorijskog doba ili nacionalne riznice, samo uz puno manje uporabe kompjuterske animacije i inih digitalnih čudesa.
Spielbergov protagonist James B. Donovan (Tom Hanks) ima vrlo turbulentan put u Mostu špijuna. Prvo treba postati najomraženiji čovjek nacije da bi postao najomiljeniji. Kulminacija nacionalne antipatije i simpatije prikazana je u dvama istovjetnim no variranim prizorima prilikom njegove vožnje na posao gradskom željeznicom. Prvi put je prikazan u vagonu u trenutku kada brani navodnoga sovjetskoga špijuna Rudolfa Abela (Mark Rylance), koji se infiltrirao u američko društvo te je bio uhićen na vrhuncu hladnoratovskih prepucavanja. Drugi put okolnosti su po njega nešto sretnije jer je uspješno zamijenio Abela u podijeljenom Berlinu s oborenim američkim pilotom Francisom Garyjem Powersom (Austin Stowell), usput spasivši i nevino zatvorenog američkoga studenta Frederica Pryora (Will Rogers) od užasnih istočnih Nijemaca. Prvi put na licima suputnika uočava negodovanje, a drugi put odobravanje i ponos. Međutim, naglašava redatelj, njegovi sunarodnjaci nisu mogli odmah shvatiti da se on bori za pravu stvar. Spašava čast njihove zemlje te je prema vani predstavlja kao pravedno i demokratsko društvo. Čak i u trenutku kada svijet u potencijalnom nuklearnom sukobu biva izložen prijetnji da bude pretvoren u prah i pepeo, omogućuje neprijatelju pravo na pravedno suđenje sa savjesnim odvjetnikom.

Slično kao i Lincoln, tako je i Most špijuna nacionalna bajka koja počiva na prizivanju nacionalnoga patosa dok istodobno pokušava biti politički aktualna i relevantna jer povijest koristi kao promatračnicu za sadašnjost. Neprijatelji i interesne skupine možda su se promijenile, no svijet u kojim živimo ponovno nezaustavljivo klizi u kaos različitih podjela i stranputica. To postaje jasno u trenutku kada Donovan agentu CIA-e Hoffmanu (Scott Sheperd) objašnjava da je ustav ono što prvoga kao potomka irskih doseljenika, i drugoga kao potomka njemačkih doseljenika, čini Amerikancima jer im nalaže da postoje određena pravila kojih se treba pridržavati. Naspram njih su oni koji ne slijede pravila – Rusi, odnosno Sovjetski Savez. Navedeno je istaknuto nešto kasnije, kada u sporednom narativnom rukavcu Spielberg prikazuje sovjetsko tretiranje Powersa, koji je izložen brutalnom psihičkom i fizičkom mučenju ne bi li neprijatelju odao tajne svoje domovine. Amerikanci, nasuprot brutalnoj praksi Rusa, nikada nisu mučili Abela; štoviše, na miroljubiv su mu način ponudili da im otkrije svoje tajno znanje. Time se samo perpetuira dijada između civiliziranog zapada i barbarskog istoka te podcrtava da zapad treba držati do svojih općeljudskih vrijednosti. Redatelj se zapravo bavi prljavim i zakulisnim igrama visoke politike, no glavni protagonisti su časni i moralni ljudi koji uvijek uspijevaju ostati na putu vrline, što zaista i isključivo može proći u umivenim filmskim bajkama.

Cijela se priča potom poentira na kraju, ponovno tijekom vožnje gradskom željeznicom. Negdje u predgrađu, Donovan promatra grupicu razigrane djece koja prelaze iz dvorišta u dvorište tako što preskaču ograde koje dijele vrtne prostore. Nitko ih ne nadgleda te ih, posljedično, nitko ne kažnjava zbog njihova djelovanja. Posrijedi je slobodna zemlja u kojoj mladi ljudi imaju priliku nesmetano stasati u odgovorna i društveno reproduktivna bića. Spomenuti je prizor kontrapunktiran jednom ranijem, u kojem je ponovno posrijedi vožnja gradskom željeznicom, no u Berlinu. Tamo je Donovan svjedočio pokušaju bijega skupine ljudi iz istočnog u zapadni dio grada, a koji je završio tragično jer su ih pobili čuvari pucajući na njih iz kontrolnih tornjeva. Osim što mu je vrlo draga gradska željeznica, nije teško primijetiti da Spielberg jako voli usporedbe i kontrastiranja. Ona se redovito koriste da bi se podigao patos te da bi se dociralo. Uspoređivanjem se ne postiže nijansiranost nego poprilično jednostrano suprotstavljanje svijetloga i tamnoga.
Priča je kalkulantski složena pa je usredotočena na običnog i prosječnog Amerikanca koji je uvučen u neobičnu priču (pustolovinu) koju prihvaća da bi zaštitio svoju obitelj i zemlju – dvije svetinje za koje se vrijedi boriti, što je istaknuto Donovanovim obiteljskim okupljanjem u završnici. Pritom je autor u svom znanom stilu sklon nepotrebnoj patetici, kao u manipulativnoj sceni u kojoj prikazuje kako učiteljica indoktrinira američku djecu antikomunističkom propagandom. Prvo se kadrira prizor eksplozije atomske bombe na projekcijskom platnu u učionici, a potom prestravljene reakcije školaraca, da bi sve završilo suzom koja klizi niz lice izbezumljene djevojčice. Redatelj Spielbergova kalibra ipak bi trebao znati bolje od toga pa umjesto da podilazi publici, trebao bi se odvažiti provocirati je.

Dok je film idejno i tematski vrlo plošan, s mnogim boljkama kojima je autor inače sklon, tehnički je besprijekorno izveden. Fotografija Janusza Kaminskoga je odlična a pojedini prizori sjajno postavljeni, poput onog u kojem Hoffman prati Donovana noćnim i kišnim gradskim ulicama. Most špijuna vizualno je bogat detaljima i dopadljiv film staromodna štiha, u kojem Spieleberg ponovno surađuje s, ovoga puta, ponešto odveć njakavim Tomom Hanksom kojem film krade izvrsni Mark Rylance u ulozi sovjetskoga špijuna.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. prosinca 2015.