Fric i film
Hrvatska književnost na filmu – Miroslav Krleža: Glembajevi, red. Antun Vrdoljak
-
Za razliku od razdoblja koje je započelo 1960. godine televizijskom adaptacijom njegove drame Vražji otok u režiji Ivana Hetricha (tri godine stariji scenarij za biografski dokumentarac o slikaru Petru Dobroviću u režiji Aleksandra Petrovića i Vicka Raspora ovdje ne uzimamo u obzir), a koje je neformalno zaključeno Glembajevima Antuna Vrdoljaka nepuna tri desetljeća kasnije, Miroslav Krleža i njegovo djelo kao da u neovisnoj Hrvatskoj pretjerano i ne privlače filmaše. Za razliku od prethodnih desetljeća kada su njegova pjesnička i prozna ostvarenja, baš kao i dramski tekstovi koji s vremenom ne da ne gube na intrigantnosti, zanimljivosti pa i provokativnosti, nego se primjerice u njihovim interpretacijama u odnosu na suvremeni društveni pa i politički kontekst može detektirati trajna aktualnost i provokativnost, tuzemni filmski autori tijekom protekla četvrt stoljeća kao da u Krležinim djelima ne vide Bog zna što poticajno. Dok u teatru stvari stoje umnogome drugačije, pa se opusom klasika s Gvozda manje ili više spretno i inventivno potentniji redatelji poigravaju na pozornicama od zagrebačkog HNK preko kavane u koju Željko Senečić smješta svoje prilagodbe fragmenata Krležinih djela, do beogradskog Ateljea 212, nudeći gledateljima možda ne uvijek uspjela ali ipak nova i drukčija čitanja Fricovih antologijskih ostvarenja, u hrvatskom i regionalnom filmu, baš kao i u televizijskoj produkciji u kojoj se odavno odustalo od ambicioznijih i skupljih produkcija, za Krležom ne postoji praktički nikakav, ili tek jedva zamjetan interes.
S jedne strane, kad se raskrstilo s Jugoslavijom kao da se u dobroj mjeri raskrstilo i s dotadašnjim filmskim tematskim preokupacijama i literarnim predlošcima, odnosno kao da se možda ne svjesno ali ipak dosljedno okrenulo suvremenijim temama i piscima, što je primjerice u slučaju Krleže i Ranka Marinkovića moguće bilo praćeno i nekovrsnom neslužbenom dogmom o rušenju svetih krava, dok se s druge strane tijekom devedesetih godina možebitno pristalo na ideološke ograde i svojevrsne zabrane, a tijekom posljednjeg desetljeća i pol na nove tematske, poetske, idejne i izvedbene diktate koje je nametalo vrijeme kao i promijenjene društvene okolnosti. Ako se nekome i može učiniti da nam Krleža danas, u vrijeme sveopće ispraznosti i trivijalizacije političke, kulturne, društvene i medijske stvarnosti, kao i naglašeno senzacionalističkog pristupa kulturi u već nepodnošljivo šarenim i dominantno žutim medijima, nema reći ništa novo ili zanimljivo – taj je dojam itekako pogrešan. Jer, jedinstveni krležijanski likovi i njihovi kompleksni međuodnosi, intenzivne dramske situacije i tenzije, dugi, složeni i ipak dominantno teatarskom izričaju namijenjeni nerijetko barokni dijalozi, gdjekad pomalo umjetan jezik i sintaksa, kao i povremeno vrlo naglašeni simbolizam i idejna tezičnost, i danas mogu biti poticajni i zanimljivi baš kao i u prošlim vremenima.
Spomenute Vrdoljakove Glembajeve krasi titula ako ne najuspjelije, a ono svakako najatraktivnije adaptacije nekog Krležina djela. Dosta raskošno producirano ostvarenje ovjenčano Zlatnim Arenama za najbolju glavnu mušku (Mustafa Nadarević) i sporednu žensku ulogu (Ena Begović) te kostimografiju (Ika Škomrlj) odlikuju vizualna estetiziranost, likovna i kompozicijska dojmljivost, scenografska promišljenost, funkcionalnost i zaokruženost, atmosferična, dovoljno elegantna i povremeno sugestivna režija, skladan narativni ritam, učinkovito gradiranje dramske tenzije, vješto posezanje za ekspresionističkim detaljima, izvrsna fotografija Vjekoslava Vrdoljaka, pomalo teatarskim zaleđem opterećeni ali u cjelini ipak izuzetno raspoloženi glumački nastupi te fantastična glazba Arsena Dedića koja djelu osigurava dodatnu ugođajnost, snagu i sugestivnost.
Štoviše, vrlo spretno psihološki iznijansirani i tamnim tonovima obilježeni važniji protagonisti predvođeni mračnim Leoneom, nenametljivo i zavodljivo na ekran prenesena dekadencija kao i snobovština, prijetvornost i mizantropija krležijanskih likova (unatoč određenim zamjerkama, u tom smislu ipak ne stoji prigovor da Vrdoljak nije u potpunosti razumio i na odgovarajući način osjetio tj. doživio eponimno Krležino djelo), te efektan prikaz financijskog, moralnog i svakog drugog (ras)pada patrijarhalne ali u ono doba realno nepostojeće zagrebačke i hrvatske obitelji, u pratnji veličanstvene Arsenove glazbe dobivaju dodatne slojeve i nijanse dramske tenzije, baš kao i intrigantnost, snagu i sugestivnost, pa se ta glazba nameće kao ravnopravan narativni i izvedbeni segment. Još i više, lako je zaključiti da bi bez Arsenove partiture, dijelom i u kontekstu ranije spomenutih zamjerki, odnosno načina na koji ona nadopisuje redateljevu u nekim segmentima možda djelomice manjkavu viziju drame, celuloidni Glembajevi bili znatno siromašnije pa i nepotpuno djelo. U svakom slučaju manje dojmljivo i pri višekratnim ponovnim gledanjima, kod kojih uvijek iznova zadivljuju načini na koje tradicionalna podjednako kao i suvremena, nemelodiozna identično kao i barokna, komorna navlas isto kao i simfonična te na začudan način suptilna i gromka istovremeno, glazba i kao čvrsta narativna veza a osobito kao sredstvo za oslikavanje kompleksnih psihičkih i intimnih stanja likova, njihovih himbi, neuroza, postupnih mijena te autodestruktivnošću uvjetovanih otkliznuća u očaj i ludilo.
I kad intervenira u Krležino dramsko tkivo, primjerice kad prikazuje u drami tek spomenute a neelaborirane scene poput Leoneova povratka u zdanje Glembajevih i njegova susreta s udovicom Fanikom Canjeg, koja će nedugo potom počiniti samoubojstvo a kojoj Leone govori: „Čovječe, sjeti se da si ravan onome pred kim se ponizuješ, i ne ponizuj se! Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza njih za tebe nema nikoga, pljuni i pljusni, ali se ne ponizuj...“ – Vrdoljak to radi promišljeno i pametno, plastično oslikavajući prijezir i potisnutu mržnju koju sin osjeća prema ocu i čitavom obiteljskom zaleđu, s iznimkom časne sestre Angelike. Dok Krleža jasno naznačuje Leoneovu povrijeđenost te sugerira da u njoj leže korijeni njegova ohola i bezobzirna ponašanja, ali i skrivanja vlastitih osjećaja, u Vrdoljakovu tumačenju Leone se dominantno bori protiv glembajevštine u sebi, baš kao i protiv očevih i osobina predaka koje prepoznaje u sebi, jer svi su Glembajevi ubojice i varalice, i toj sudbini nitko od njih ne može umaći, pa tako ni Leone koji u ludilo polako silazi razgovarajući s pokojnom majkom, viđanjem duhova prošlosti te naposljetku ubojstvom barunice Castelli-Glembaj.
Ako Glembajevi i nisu najuspjelija adaptacija nekog Krležina djela, ona najneuspjelija neosporno je Agonija Jakova Sedlara, prilagodba drame U agoniji iz glembajevskog ciklusa. Pritom se titula najneuspjelije odnosi na neodgovarajući tretman Krležine proze, s bavljenjem efemernim stvarima uz površnu erotsku provokativnost, ali ne i na Sedlarov redateljski opus, jer je posrijedi ostvarenje iz njegova gornjeg doma. Intenzivno posežući za eksplicitnom erotikom, kao i za banalnostima i neosmišljenim improvizacijama, Sedlar stvara neartikuliranu i dramaturški kaotičnu cjelinu koju opscenostima i trivijalnostima bezuspješno pokušava učiniti atraktivnijom, provokativnijim i zanimljivijom, kao da Krležino djelo već samo po sebi nije dovoljno atraktivno, provokativno i zanimljivo. Iako brojna Krležina ostvarenja i likovi intrigantne odjeke pronalaze u današnjem vremenu i njegovim protagonistima, tek rijetki suvremeni filmaši za njih mare.
Među takvima su Dušan Gačić i Ljupče Đokić, autori animiranog filma Cristobal Colon temeljenog na istoimenoj Fricovoj drami, te Marko Meštrović i Davor Međurečan, potpisnici na Baladama Petrice Kerempuha zasnovanih animiranih naslova Silencijum i Ciganjska. Dok je Cristobal Colon sugestivna, atmosferična i dojmljivo animirana parafraza priče o Kristoforu Kolumbu, koji u Krležinoj i animiranoj interpretaciji postaje tragičnom žrtvom svojih ambicija i uvjerenja, Silencijum je vizualno začudan ekspresionistički križanac animiranog i eksperimentalnog filma na temu suprotstavljanja opresiji i žeđi za slobodom koja se nikad ne može uništiti, niti nekad u feudalnom uređenju u kojem se nad kmetovima provodila gola sila, niti u suvremenim (tranzicijskim) društvima u kojem su metode opresije i prisile neusporedivo sofisticiranije ali podjednako brutalne. Napokon, poetična i metafizička Ciganjska, djelo skladna ritma i neobične emotivnosti u kojem se glazbeni etno-motivi učinkovito rabe za prikazivanje intime i autodestruktivne prirode likova, 1936. godinu kao izvorno vrijeme radnje izmješta u nehumani svijet budućnosti, u megalopolis u čijem je izgledu jednako kao i u autorskoj poetici razvidan utjecaj njemačkog ekspresionizma i Langova Metropolisa. I ti filmovi bjelodano dokazuju da Krležin opus i danas posjeduje itekakav potencijal, dakako u rukama autora koji imaju jasne vizije, koji znaju što hoće i kako to izvesti.
© Josip Grozdanić, FILMOVI.hr,
25. studenoga 2015.
Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije
Piše:

Grozdanić