Užarena željezna kruna
Hrvatski biografski filmovi: Seljačka buna 1573., red. Vatroslav Mimica; Čaruga, red. Rajko Grlić; Donator, red. Veljko Bulajić; Tajna Nikole Tesle, red. Krsto Papić
-
Biografski film ili filmski životopis, popularnog naziva biopic, igrani je film koji u žarištu interesa ima biografiju stvarne osobe ili više ljudi te fabulativno najčešće prikazuje ili njezin čitav život (od rođenja do smrti) ili pak samo određeni zanimljiviji segment istog. Ponajčešće pritom pripada žanru drame, budući da se bavi životom određene osobe, poglavito melodrame, baveći se njegovim ljubavnim aspektima, ali i povijesnog filma – svojim neminovnim kontekstualiziranjem odabranog junaka u društvene okolnosti njegova vremena. Pritom je više od drugih filmskih žanrova na udaru kontroverzi i kritičkih prosuđivanja publike koja, s obzirom da su joj obrađivani likovi i djela počesto poznati, očekuje faktografsku razinu vjerodostojnosti prikazanog, kako događaja tako i odabira glum(a)ca-interpreta lika (mahom na vizualnom nivou fizičke sličnosti s tematiziranom ličnošću ali i sposobnosti istog da dočara njegova psihičko-karakterna stanja). Ipak, takva procjenjivanja ne govore nužno o kvaliteti predočena materijala odnosno njegovoj umjetničkoj vrijednosti. Naime, u svrhu prilagodbe filmskim zadanostima, filmovani životopisi često bivaju adaptirani, ponegdje sažimani, ponegdje dodatno naglašeni i(li) razvučeni, odnosno njihove činjenice izvrnute, što ne bi trebalo samo po sebi biti problem budući da nije riječ o dokumentarcima nego fikciji.
Biografski filmovi snimaju se od samih početaka kinematografije (primjerice Ivana Orleanska (Joan of Arc, 1900) Georgesa Mélièsa, Priča o Kellyjevoj bandi (The Story of the Kelly Gang, 1906) Charlesa Taita, Petar Veliki (Pyotr Velikiy, 1910) Vasilija Goncharova i Kaija Hansena); posebno postaju popularni pedesetih i šezdesetih u Americi kao povijesni spektakli (Quo Vadis (1951) Mervyna LeRoya i Anthonyja Manna, Spartak (Spartacus, 1960) Stanleya Kubricka, Kleopatra (Cleopatra, 1963) Josepha L. Mankiewicza, Roubena Mamouliana i Darryla F. Zanucka) te revival doživljavaju u suvremenosti, shodno napretku filmske tehnologije kao kvalitativne podloge u zornijem dočaravanju i rekonstruiranju minulih epoha scenografijom i kostimima.Hrvatska filmska povijest bilježi omalen broj biografijama nadahnutih cjelovečernjih igranih filmova. Oni su, redom (izuzme li se nažalost nesačuvani Matija Gubec Ace Biničkog po scenariju Marije Jurić Zagorke iz 1917. godine) – Lisinski (1944) Oktavijana Miletića o skladatelju Vatroslavu Lisinskom, Seljačka buna 1573 (1975) Vatroslava Mimice o vođi seljačkog ustanka Matiji Gupcu, Tajna Nikole Tesle (1980) Krste Papića o znanstveniku Nikoli Tesli, Donator Veljka Bulajića (1989) o skupljaču i trgovcu umjetninama Erichu Šlomoviću, Ljeto za sjećanje (1990) Brune Gamulina o književniku Antunu Gustavu Matošu, Čaruga (1991) Rajka Grlića o razbojniku Jovi Stanisavljeviću – Čarugi, Kontesa Dora (1993) Zvonimira Berkovića o skladateljici Dori Pejačević, Sto minuta Slave (2004) Dalibora Matanića o slikarici Slavi Raškaj, Libertas (2006) Veljka Bulajića o književniku Marinu Držiću te Lea i Darija (2011) Branka Ivande o djevojčici glumici Lei Deutsch. Pritom šest od ukupno deset naslova obrađuje živote umjetnika (o njima će se pisati u sljedeća tri teksta) a svega četiri one ostalih istaknutih ličnosti hrvatske povijesti; pritom dva potpuno pozitivne – genijalca (Nikola Tesla) i narodnog heroja (Matija Gubec) a dva kontroverzne dvoznačne ličnosti (Čaruga i Šlomović), o kojima će se razmatrati u ovom tekstu.
Seljačka buna 1573 Vatroslava Mimice nije pravocrtan biografski film; radije povijesna drama, kako zbog onodobno revolucionarnog izmještanja modusa perspektive s glavne (i stvarne) ličnosti radnje – Matije (Ambroza) Gupca na izmišljenog kmetskog mladića i posljedične Gupčeve karakterne marginalizacije, tako i samog epskog uprizorenja radnje. U žarištu je interesa realan povijesni događaj – kmetovska antifeudalna Seljačka buna iz veljače 1573. godine koja je izbila i trajala desetak dana u Hrvatskom zagorju na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu zbog terorističke ugnjetavalačke strahovlade plemićkog veleposjednika Franje Tahyja nad potlačenim podložnicima-inkvilinima, a upravo pod vodstvom Gubec-bega (1548-1573), s tragičnim raspletom – porazom i ugušenjem bune te okrutnim pogubljenjem njezinih vođa – Gupca, Ilije Gregorića i Ivana Pasanca (Gubec je mučen užarenim kliještima, okrunjen užarenom željeznom krunom i raščetvoren na Trgu svetog Marka u Zagrebu).
Tog ultimativnog hrvatskog narodnog junaka i revolucionara Fabijan Šovagović portretira višedimenzionalno, iznimno sugestivno i psihološki uvjerljivo, predočujući ga kao pribrana i mudra, inteligentna karizmatika (u jednoj sceni igra šah) visoke moralnosti i istinski mitskih dimenzija, koji se vodi krilaticom Samo svakodnevno poštenje čini ljude plemenitima. Pritom modernistička poetika redatelja Mimice nekonvencionalno lucidno i beskompromisno estetizirano kreira iznimno slojevito i sugestivno grandeur djelo, specifične vizualnosti – bruegelovski opore alegorije i morbidna nadrealizma krajolika, interpolirane burlesknom krležijanskom kajkavštinom (mahom u formi medijevalnih ostavština svakodnevnog seoskog života poput one putujućih zabavljača, čime svojevrstan omaž daje i Bergmanovom Sedmom pečatu (Det sjunde inseglet) iz 1957. godine), surovog i opipljivog svijeta napučenog živopisnim i supstancijalnim likovima, bivajući puno više od puke historijske rekonstrukcije.
Sličan mu je ekvivalent, među brojnim primjerima svjetskog filma, Hrabro srce (Braveheart) Mela Gibsona iz 1995. godine, o legendarnom škotskom borcu za nezavisnost Škotske Williamu Wallaceu protiv ugnjetavačkog kralja Edwarda I u 13. stoljeću, čija je revolucija također ugušena te je skončao slično kao i Gubec-beg – brutalnim mučenjem na londonskom trgu, rastezanjem na spravi za mučenje i vađenjem utrobe, no koji je filmskom interpretacijom Mela Gibsona prikazan zanosnom budničarskom manirom savršenog junaka – markantnog ne samo djelima nego i pojavom. Nadahnuće književnicima (roman Augusta Šenoe, drama Mirka Bogovića), skladateljima (opera Lhotke Kalinskog, rock-opera Krajača, Metikoša i Prohaske) i likovnim umjetnicima (Oton Iveković, Krsto Hegedušić, Antun Augustinčić, Vanja Radauš), Gubec tako ostaje trajnim simbolom otpora svih poraženih i potlačenih od strane korumpiranog vrha, čija je legenda nadmašila činjenice.
Baš kao i Seljačka buna 1573, ne insistirajući na postupnom građenju klimaksa, in medias res u radnju kreće i Čaruga Rajka Grlića – oba filma natjeravanjem dogola svučenih seljaka kroz šumu a da bi se na njih iz zabave pucalo, bilo od strane odmetničkih skupina, bilo za razonodu plemstvu. Ipak, centralni njegov lik antijunak je Jovo Stanisavljević – Čaruga (1897-1925), hajdučki pljačkaš i hladnokrvni ubojica, poznat kao vođa razbojničke bande bez sociopolitičkog programa Kolo gorskih tića, primarno zelenokaderske hajdučke formacije mahom dezertera iz austrougarske vojske za vrijeme Prvoga svjetskog rata, a u narodu omiljen i percipiran kao borac za socijalnu pravdu i protiv kapitalizma, tuđinaca i vlastele koji oduzima bogatima i daje siromašnima. Tri posljednje godine života živi s bonvivantskim imidžem uglednog gospodina i iskorištava sav svoj dotad sakupljeni kapital, iako ne prestaje s razbojstvima, no pri posljednjem pohodu glava mu je ucijenjena i bilo je samo pitanje vremena kad će ga netko prepoznati, da bi život skončao paradnim vješanjem za javnost koje je imalo funkciju moralizatorskog opominjanja.
U briljantno efektnoj interpretaciji Ive Gregurevića prikazan je simpatičnim i pomalo idealizirano, s naglaskom na šarmantnu stranu, iz perspektive same sirotinje koja ga je obožavala do kulta ličnosti te kao velikog zavodnika i miljenika žena – svojevrsnu mješavinu sherwoodskog Robina Hooda, bagdadskog lopova i Aladina, pravu legendu i mitsku figuru slavonske baštine, dok je u stvarnosti više bio nalik zloglasnim povijesnim odmetnicima poput Billyja the Kida, Jesseja Jamesa ili braće Newton, beskrupulozan ali inteligentan drumski razbojnik koji je počinio tridesetak razbojstava i umorstava. Zanimljivo je spomenuti da je na sličan način populariziran i škotski odmetnik iz 18. stoljeća – govedar Robert Roy MacGregor, znan kao Rob Roy, koji postaje narodni heroj pod izlikom borbe s nepoštenim i pohlepnim zemljoposjednicima (roman sir Waltera Scotta, uvertira Hectora Berlioza, poezija Williama Wordswortha) a zapravo bjegunac zbog spora s vlastitim dobrotvorom. U filmu Michaela Caton-Jonesa Rob Roy iz 1995. godine naglašeno je etična, časna figura koja će radije ugroziti život negoli pogaziti zadanu riječ.
Dualni, sporni junak prezentiran je, pod prizmom pozitivca, i u liku hrvatskog Židova Ericha Šlomovića (1915-1942) u filmu Donator Veljka Bulajića, ličnost životno-radnom putanjom mahom vezana za Francusku i Srbiju, čije je posjedovanje i parcijalna darovnica beogradskom Narodnom muzeju velikog broja iznimno vrijednih umjetnina iz zbirke Ambroisa Vollarda i nadalje diskutabilno, nerazjašnjeno i prijeporno (među inim, postoje i sumnje na veze s mafijom), no ovdje je uglavnom prikazan kao idealist stradao pod nacističkim režimom; nažalost u blijedoj, beskrvnoj, nenadahnutoj i izrazito drvenoj interpretaciji Ljubomira Todorovića bez ostavljanja mjesta za ikakvim produbljivanjem njegova lika.
Izrazito distinktivnom povijesnom ličnošću Nikolom Teslom (1856-1943) bavi se film Tajna Nikole Tesle Krste Papića, ali nažalost, baš kao i Donator, nedovoljno impresivno; unatoč iznimnoj fizičkoj sličnosti glumca Petra Božovića, isti nema puno manevarskog prostora profilirati i produbiti svoj lik te se sve doima naivnim, sentimentalističkim i uštogljenim pa bi za potpuniji užitak uputnije bilo pogledati Prestiž (The Prestige, 2006) Christophera Nolana sa sporednim likom Tesle u izmaštanoj epizodi (utjelovljuje ga David Bowie koji iako mu ne nalikuje, posjeduje jednaku karizmatičnu eteričnu kvalitativnost te kao takav jako dobro ocrtava lik u turbulentnom invazivnom razdoblju intenzivnih pronalazaka važnih za napredak čovječanstva). Dokumentaristički prolog u funkciji je svojevrsnog najavljivača kakvim film Teslu želi prikazati – ujedno kao znanstvenika, ali i ultimativnog, gotovo nadnaravnog mistika koji je uvijek ustrajavao na skladu s prirodom kao inicijalnim impulsom i pokretačem; također izbacivši sve kontroverze (poput primjerice onih da je Washington izvršio supresiju naprednih Teslinih otkrića).
(nastavlja se)© Katarina Marić, FILMOVI.hr,
18. studenoga 2015.
Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije
Piše:

Marić