Kreator svjetske senzacije, sad već kultne japanske televizijske maskote Dome (Domo-kun) iz 1998. godine, smeđeg krznenog čudovišta nježnog srca, perličastih tamnih očiju i uvijek otvorenih usta s oštrim zubima koji se stoga teško izražava te je posljedično podložan individualnim interpretativnim zaključcima, a koji se u formi serijala prikazuje i na Nickelodeonu, samozatajni je i briljantni animator, redatelj, ilustrator i scenarist Tsuneo Goda. Mačkica Komaneko (realizirana nakon četiri godine rada, 2009. godine), jednako kao i Domo, rađena je u za njega karakterističnoj tehnici stop-animacije i kao takva fascinantno, bez dijaloga, samo sporadičnim mijaukanjem (te znojenjem, kao svojevrsnim prepoznatljivim Godinim trademarkom!), izražava čitav registar i najkonfliktnijih emocija – od radosti i zaigranosti preko empatije ili upornosti do nelagode i neizvjesnosti te pronosi i reflektira nevjerojatnu dirljivu nježnost i nevinost djetinjstva, prepunu čudesnog, utjelovljenu u čitavoj pastelnoj paleti iznijansiranih i beskrajno ljupkih likova (maca-štreberica sa smislom za tehnologiju, nestašni duh, tajnoviti psić, neobični jeti kojim daje svojevrsnu posvetu Domi, igračke koje vode vlastiti zasebni život).
Pritom Goda poglavito progovara o važnosti i iscjeljujućoj moći prijateljstva i prihvaćanja, te o kreativnosti; njegova Komaneko (koma – kadar, neko – mačić) i sama je maštovita i inteligentna redateljica i animatorica koja 8-milimetarskom kamerom kadar po kadar, u stop-animaciji strpljivo i sa strašću snima ručno šivane lutkice u miljeu koji također izrađuje sama (to je ujedno sadržaj prve od pet njenih pustolovina prezentiranih u Znatiželjnoj maci, a koja je kao zaseban film Komaneko Hajime no Ippo (Prvi korak) s velikim uspjehom prikazana na brojnim svjetskim festivalima te je muzejski eksponat demonstracije stop-animacije za tokijski Metropolitan Museum of Photography, a dobitnik je i Excellence Prize na japanskom Media Arts Festivalu 2003. godine). Pritom četiri prve epizode funkcioniraju kao svojevrsne sličice, crtice ili skice, posljednja je najdulja, najrazvijenija i najkompleksnija te zauzima pola cjelokupnog trajanja filma, dok su druga i četvrta epizoda prezentirane kao svojevrsna intermezza, humorni predasi u radnji.
Ipak, ultimativna dražesnost tog malenog, detaljizirano dizajniranog i izmaštanog sjetnog svijeta nije puka plošna kawaii-sladunjavost (prominentan aspekt japanske popularne kulture reflektiran u sfere odijevanja, ponašanja, igračaka, accessoira – koji po nekima korijen vuče još od netsuke, funkcionalnih no figurativno dizajniranih muških torbica iz 17. stoljeća, a ujedno je i globalni fenomen (sjetimo se samo Hello Kitty)); riječ je o bezvremenom remek-djelu kakvo, zajedno sa svojim tvorcem Godom, uz bok staje mnogim maestralnim uracima, kako wallace-gromitovskim Nicka Parka (koji primjerice, baš kao Goda znoj, koristi obrve kao izražajno sredstvo, i samu stop-animaciju kao personaliziranu tehniku prezentacije), tako poglavito onima elaboriranim i meditativnima Studija Ghibli i Hayao Miyazakiju ili Isao Takahati te predstavlja vrhunski doživljaj gledanja ne samo za djecu nego i za odrasle.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 26. listopada 2015.
