Portmantoovski mockumentary format lažnog dokumentarca, gotovo do krajnjih granica iscrpljen hibrid dvaju žanrova, u ovom slučaju komedije i horora, u naslovu Kad padne mrak funkcionira kao satiriziranje i(li) parodiranje bogate vampirske književno-filmske i mitsko-folklorne ikonografije, tropa i obrazaca, umješno te disparatne elemente fuzirajući u koherentan podžanr, realiziran u svojevrsnom inteligentno opservacijskom cinéma vérité ili reality-show idiomu. Poglavito dajući tribute predviktorijanskoj gotskoj tale of terror fikciji (od Bürgerove balade Lenora iz 1773. preko Goetheove poeme Korintska nevjesta iz 1797. do Polidorijevoga Vampira iz 1819), progenitorima sjetnog bourgetovskog pesimizma fin de sièclea (sumiranog u Stokerovom neskrivenom uzoru – Le Fanuovoj Carmilli iz 1871), redateljsko-scenarističko-glumački dvojac Jemaine Clement i Taika Waititi isto tako apsurdističko prepoznatljivu posvetu ne zaboravljaju dati niti celuloidnim ikonama, prezentiranima u samim likovima protagonista.
Tako njihov urbani wellingtonski stan dijele cimeri, redom nokturalni nadnaravni entiteti – tisućljetni nosferatueskno-orlokovski groteskni fosil Petyr (Ben Fransham), annericeovski romantičarski dandy iz 19. stoljeća, koji je zadržao svoje sofisticirane manire Viago (Taika Waititi), Tepesovsko-Coppolina (re)inkarnacija iz 15. stoljeća – moćni senzualni Vlad (Jemaine Clement), buntovni bad lost boy Deacon (Jonathan Brugh) te novopridošli entuzijast, svježa krv stoljećima ustajale grupe, gotovo predstavnik suvremene pop-kulturne pennydreadfulske struje Sumraka Nick (Cori Gonzalez-Macuer). Pritom su različitosti karaktera i distinktivne osobnosti svakog od likova potkrijepljeni različitim socijalnim i kulturnim te vremenskim razdobljima iz kojih dolaze, a svima im je zajedničko teško prilagođavanje suvremenosti i uopće posljedično, metaforičko preživljavanje u tehnološko-skeptičnoj eri.
Odlična opuštena i neopterećena, nadahnuta ekipa pritom primarno barata improvizacijom kao integralnim narativnim normativom i temeljnim sredstvom imitacije realnosti, kao i farsičnim pretjerivanjem te patosom i kičem s ciljem naglašavanja efekta ekscentričnosti i začudnog. Tako je Kad padne mrak, uz prezentaciju i čitave plejade drugih malevolentnih i monstruoznih a nadasve humoresknih čudovišta – zombija, vještica ili poglavito skupine vukodlaka, zasigurno naslov koji s integritetom staje uz bok najboljim ostvarenjima podžanra poput Noći glupih mrtvaca (Shaun of the Dead Edgara Wrighta iz 2004.) ili Dobrodošli u zemlju zombija (Zombieland) Rubena Fleischera iz 2009., te zasigurno postaje nositeljem statusa besmrtnog kultnog klasika na tragu prvih horor-komedija poput antologijskog Abbott i Costello susreću Frankensteina (Bud Abbott Lou Costello Meet Frankenstein) Charlesa Bartona iz 1948. godine.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 13. listopada 2015.
