Planet Mars ima dugu tradiciju u ljudskoj imaginaciji i mitologiji, a na navedeno nije ostala imuna niti filmska umjetnost. Marsovac Ridleyja Scotta nastoji povezati tu fascinaciju s čovjekovim vizionarskim težnjama o upoznavanju kako Sunčeva sustava tako i daljnjega svemira te koloniziranju drugih planeta. Ljudska nastojanja za neprestanom ekspanzijom i pokoravanjima, kada već nisu mogla biti ostvarena na Zemlji, imaginarnim su se putem manifestirala u književnosti i filmskoj umjetnosti, često stvarajući zastrašujuće moguće svjetove. Ako se osvrnemo samo na recentnu produkciju vezanu uz marsovsku temu, primijetit ćemo prevlast horor žanra te znanstveno-fantastičnih ostvarenja s katastrofičnim premisama. Jedina je iznimka parodija Mars napada! (Mars Attacks!, 1996) Tima Burtona, u kojoj su karikaturne prikaze izvanzemaljaca s Marsa zapravo ironija ljudskoga poimanja neproporcionalno, izobličeno građenih potencijalnih stanovnika obližnjeg svemira, koji redovito imaju neprijateljske namjere prema nama. Priče o zlim stvorenjima iz svemira koji prijete da nas osvoje, porobe ili unište zapravo nisu ništa drugo do naša projektivna identifikacija – karakteristike koje sami nosimo i potencijalne namjere prema drugima koje gajimo, i za koje postoje mnogobrojni dokazi u kontekstu raznih ratova koji su se vodili ili se vode na Zemlji, redovito pripisujemo drugima – izvanzemaljcima.
Osim zlih Marsovaca koji žele slistiti Zemlju, postoji i druga skupina filmova, čija se radnja odvija na crvenom planetu, a koji mahom postaje poprište neočekivanih i krvavih događaja. U Duhovima Marsa (Ghosts of Mars, 2001) Johna Carpentera radnja se odvija u budućnosti kada je planet koloniziran, no iznenada, bizarnom scenarističkom kombinatorikom, bude se duhovi bivših stanovnika koji počinju proganjati naseljene Zemljane. Postkolonijalnu alegoriju bilo bi pretjerano tražiti u djelu koje Carpenteru u opusu nije trebalo. Crveni planet (Red Planet, 2000) Anthonyja Hoffmanna također se bavi pokušajem kolonizacije Marsa kako bi se spasilo zemaljsko pučanstvo koje pati zbog prenapučenosti i zagađenja. U nastojanju ih sprječavaju ponovno zli alieni koji se ovoga puta manifestiraju u obliku izvanzemaljskih insekata sklonih pustošenju svega oko sebe, ali koji kao nusprodukt svoga metabolizma proizvode kisik. Misija na Mars (Mission to Mars, 2000) Briana De Palme također je smještena u blisku budućnost te se ponovno bavi pokušajem ljudske kolonizacije kojoj se planet odupire. Za razliku od prije spomenutih ostvarenja, u De Palminom neobična sila nema zle namjere, nego je afirmativna prema životu na Zemlji, štoviše sugerira se da je on prvotno nastao na Marsu te je potom usmjeren prema našem planetu.
Osim što su posrijedi naslovi vrlo niske kvalitete, koje je čak i publika zaobilazila u širokom luku, uočljivo je da počivaju na pokušaju stvaranja atraktivne i zanimljive priče koja se mahom temelji na starom klišeju o zlim i opakim vanzemaljcima te neprijateljskom okruženju nama susjednog planeta. Film Ridleyja Scotta, iako ima nedostataka, predstavlja u određenoj mjeri osvježenje jer nastoji marsovskoj problematici pristupiti na ozbiljniji i realističniji način. Štoviše, najveće razočaranje nakon odgledavanja djela predstavlja činjenica da je redatelj, zbog podilaženja studijskom režimu i očekivanjima široke publike, propustio ostvariti odlično djelo jer je za to postojao potencijal.
Umjesto da priču temelji na akcionosti i pustolovnosti, premda ni ti elementi nisu izostali, scenarist Dew Goddard (Svjetski rat Z, Cloverfield) je adaptaciju romana Andyja Weira više usmjerio prema konceptu znanstveno-fantastičnog Robinsona Crusoea. Američki astronaut Mark Watney (Matt Damon), spletom okolnosti, ostavljen je na Marsu dok se ostatak njegove ekipe vraća na Zemlju. Jedino što mu ostaje jest da pokuša preživjeti na temelju ne pretjerano obilnih zaliha hrane do sljedeće misije koja će uslijediti za pet godina ili da pokuša kolonizirati planet te ga pripitomiti svojim potrebama u smislu uzgoja hrane te ostvarivanja temeljnih egzistencijalnih potreba. Njegovo tegobno nastojanje prožeto je humorom i optimizmom, što cijeloj priči daje poletnost i šarm, te ironičnim upadicama na sam proces kolonizacije pa se Mark u jednom trenutku naziva svemirskim piratom. Watney je daleko od toga da predstavlja prototip svemirskoga kolonizatora. Svjestan da su iza njega stoljeća kolonizacije na Zemlji, koja su se pokazala pogubnima u svojoj brutalnosti, on jednostavno nastoji preživjeti pokušavajući osmisliti strategiju kako se snaći u nepoznatom, neistraženom i pustom okruženju.
Gledano s vizualne strane, marsovski segment je besprijekoran. Scott i njegov direktor fotografije Darius Wolski (Pirati s Kariba, Prometej) potrudili su se upečatljivo prikazati marsovsko okruženje, njihova je kreacija planeta fascinantna i djeluje poput vesterna smještenoga na drugi i strani planet. Prostranost i pustoš okruženja vrlo efektno korespondiraju sa situacijom u kojoj se protagonist našao, čemu pridonosi i dobro glumačko ostvarenje Matta Damona. Redatelj, umjesto da naglasak stavlja na spektakularnost, odlučio je taj segment prikazati u sniženom registru, nastojeći, koliko je to bilo moguće, izbjegavati nelogičnosti. Ne bi bilo pretjerano zaključiti da je posrijedi film koji najuvjerljivije do sada prikazuje okruženje i uvjete Crvenog planeta.
Međutim, razmatrani dio priče samo je jedna od triju narativnih linija koje se paralelno odvijaju. Druga prati Watneyjeve kolege astronaute na njihovom putu prema Zemlji, a treće se odvija na našem planetu, u stožeru NASA-e, koja nastoji pronaći načine da pomogne svom čovjeku i vrati ga kući. Problem za film je činjenica da nisu sve tri narativne linije jednako uspjele. Druga ima funkciju posrednika između prve i treće, a potonja je zapravo najslabija. Marsovac bi bio uistinu dobar film da su Scott i Goddard imali hrabrosti maksimalno skratiti zemaljsku priču te se u potpunosti usredotočiti na Watneyjeva proživljavanja na Marsu, no to je danak koji su morali platiti studijskom režimu te ulagivanju publici. Događaji u NASA-i i odnosi među tamošnjim likovima svedeni su na opća mjesta. Direktor Teddy Sanders (Jeff Daniels) mora voditi brigu o imidžu agencije u javnosti kako bi osigurao financijska sredstva za naredne ekspedicije, voditelj marsovskog istraživačkog programa Vincent Kapoor (Chiwetel Ejiofor) u nastaloj situaciji vidi mogućnost bržeg povratka na taj planet, a voditelj astronautskog osoblja Mitch Henderson (Sean Bean) na pameti ima jedino dobrobit svojih ljudi. Niz standardnih odnosa u kojima se isprepleću politika, kapital, unosne pozicije, medijska pratnja djeluju potrošeno i beskrvno. Kada se u cijelu priču unese javnost i nacionalni sentimenti, patetika počinje probijati iz svih pora zemaljskih prizora, što se dodatno potencira nepotrebnim scenama na trgovima okupljene javnosti koja navija za svog dečka izgubljenog u svemiru. Podzaplet s kineskom svemirskom agencijom najobičniji je dramaturški višak koji u cjelini djeluje kao krik u noći.
Marsovac nije pretenciozan i bombastičan kao Nolanov Insterstellar jer mu je primarni cilj da bude crowdpleaser, u čemu solidno uspijeva, no više scenarističke inventivnosti i redateljske hrabrosti ne bi mu škodilo.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 9. listopada 2015.
