Kad upeče...

Zvizdan, red. Dalibor Matanić

• 
  
  Kad upeče Zvizdan, malo od nas ostane normalnim… (Isti je slučaj s punim mjesecom.) Tako su i prije koji mjesec, nakon festivala u Cannesu, mnogom novinaru bile napadnute moždane ovojnice, pa je proglasio Matanićev film, maltene glavnim, pobjednikom najprestižnije europske filmske smotre. Bila je to nacionalno-medijska egzaltacija par excellence. Stoga i nije neobična najava ovog filma pri dolasku na redoviti repertoar Cinestara. Otprilike: „Matanićev trijumf koji je… pokorio publiku.“ Kao da se radi o nekoj vojnoj akciji i militarističkom osvajanju! No, što je tu je. Takav je senzacionalistički rječnik medija. Kada su se strasti ipak smirile, Zvizdan je krenuo na put zbiljskog života filma. Ponajprije, tek je dolaskom u kina otvorena mogućnost njegove stvarne procjene. I to procjene njegove vrijednosti kao umjetničkog proizvoda, tj. artefakta. (U međuvremenu se desila i Pula, koja je samo potvrdila da je i struka filmske kritike prepoznala zbiljske dosege ovog ostvarenja.)
  
  Pa kako doista stvari stoje sa Zvizdanom? Je li mu medijska gungula naštetila? Gledajući cijeli niz ostvarenja vjerojatno najproduktivnijeg aktivnog hrvatskog redatelja igranih dugometražnih filmova, doista nisam imao prevelikih očekivanja glede filma. U Matanićevu opusu posebno sam svojedobno nahvalio Kino Liku (2008). Taj je uradak odisao jedinstvenom autorskom snagom, a koja je tek dijelom bila potpomognuta i uzrokovana samim kvalitetnim Karakaševim literarnim predloškom. Kasnije, nije bilo baš nekih sjajnih Matanićevih umjetničkih uzleta. Mogao bih izdvojiti tek kratki Tulum (2009) i solidnu alegoriju Majka asfalta (2010). (Na Ćaću /2012/ i na Majstore /2014/ gledao sam kao na više-manje simpatične žanrovske patchworke.)  Zvizdan, odmah sada to kazujem, predstavlja Matanića u najboljem svjetlu. Mnogi momenti što ih je navijestio u Kinu Lika ovdje su, čak i zrelije, potvrđeni. Ponajprije, radi se o dobro strukturiranom filmskom triptihu s univerzalnom temom koja je vrhunski redateljski – clare et distincte – izvedena i razvijena.
  
  U nekom malom mjestu dalmatinske Zagore zatječemo ljubav dvoje mladih. No, 1991. je godina, a njihovo je nacionalno-vjersko okružje zatrovano silom Zla koje se približava. A ultimativno je Zlo – Rat. Ivan (Goran Marković) u predznak sveopćeg sutona i pomračenja ljudskosti nastoji s Jelenom (Tihana Lazović) pobjeći u Zagreb. No, kasno je… Nesreća koja se valja iza krških i surovih – ali opet kao u Lici magično lijepih(!) – pejzaža već je bila brža od ljubavi dvoje mladih. U dinamički najbolje režiranom prvom dijelu triptiha, pucanj iz puške u utopijskog Trubača ultimativno prekida svaku mogućnost bijega od zlehuda Usuda. Naspram iskrena, ali krhkog čuda ljubavi (Miracle of Love – Eurythmics!), preprječuje se moć i sila Mržnje. Dispozitiv je to mržnje između Srba i Hrvata iz posljednjeg rata (i danas?).
  
  Matanić radi sjajan prijelaz na drugu priču svog triptiha, lociranu u 2001. Nakon patetički i tragički okončanog prvog dijela, dramski predah nude nam kadrovi ratom razrušenih kuća i njihov spoj s Terezinim šlagerom Nježne strune mandoline. Gorko i oporo asocijativno, ali i opet autorski satirički sjajno izvedeno! U toj se epizodi suočavamo s činjenicom da su protagonisti prvog dijela ponovno živi… Nakon thanatičkog uvodna segmenta prebacujemo se u domene (potmulog) Erosa. Tihana Lazović sada je Nataša koja se s materom i iz prvog dijela (Nives Ivanković) vraća u uništenu kuću negdje u zabitima Zagore. Marković je pak skromni i vrijedni majstor Ante koji pomaže dvjema povratnicama da osposobe negdašnji dom kao ponovni životni prostor. Taj je segment, dramaturški, možda i ponajmanje uvjerljiv. Usredotočen je, kako rekoh, na Eros. No Eros je u ovome slučaju destruktivna sila koja djeluje ponižavajuće. Zašto? Nakon iskustva ratnih silovanja i rodno-nacionalnog iživljavanja, Natašin seksualni atak na Antu djeluje pomalo dezavuirajuće za emotivni tonus Matanićeve trodijelne cjeline. Ipak i ovdje se mora priznati da autor zna izrežirati erotsku napetost. (Natašino struganje nogama po zidu, dok Ante brusi vrata djeluje uzbudljivije od felatia!) No, može li se nakon užasa rata ponovno desiti zbiljska ljubav? I to ona zabranjena između Srpkinje i Hrvata?
  
  Treća nas priča približava suvremenosti. U 2011. slijedimo putešestvije Luke (Goran Marković), koje je ustvari ponovni bijeg u rodni kraj iz otuđenja grada. Pripovijest je pozicionirana u suludi svijet tehnosfere. Konstrukcija života koju danas poimamo kao spomenutu tehnosferu, ne nudi nam previše nade da prizovemo gore spomenutu zbiljsku (nemoguću?) ljubav. I Zagora je osvojena tehnosferom, pardon tehno-glazbom. No Lukin put ipak neće završiti uz ecstasy. U nama bliskoj godini Mržnja nije ništa slabija negoli inicijalne 1991. Njegov je odlazak u grad zapravo bio bijeg od primordijalnog dispozitiva – Mržnje između ovdašnjih etničkih skupina. A ta je Mržnja zapriječila Ljubav koja je ostala između njega i Marije (pogađate, opet Tihana Lazović!). Ekspresija dvoje protagonista doseže kulminaciju. (Doista moram priznati da Goran Marković i Tihana Lazović gotovo pa autorski boje film svojim glumačkim kreacijama.) Nakon antiklimaksa sekvence techno-partyja, dešava se patetični, ali i umjetnički uvjerljiv preokret. (Ne želim ovdje otkriti baš sav fabularni tijek, ali spominjem tek otvoreno sretan kraj.)
  
  Zvizdan završava upravo u trenutku kada to i treba. Heroji ovoga filma, mladić i djevojka odrasli su i sazreli u dvadeset godina obuhvaćenih vremenskim rasponom filma. Matanić je svoje filmske junake učinio „ljudskim isuviše ljudskim“, i to u „vječnom vraćanju jednakog“. A to jednako koje se uvijek vraća je – Ljubav. (Ničeanske prispodobe nisu pretjerane s obzirom na prisutni umjetnički impuls.)
  
  Matanićev Zvizdan redateljski je superiorno izvedeni filmski triptih. I dok je u Kinu Lika uspio s uvjerljivom re-vokacijom filmofilskog obola Olmiju, Pasoliniju i braći Taviani (i još ponekom), ovdje je ponajprije režijski dojmljiv po osjećajnosti i raskadriranju sekvenci! Doista, u svakoj dramaturški prenapregnutoj sceni, njegov je pokret kamere suvisao i jasan. Što to hoće reći? Autor vješto izbjegava zamke mogućih narativnih šablona i uvijek se priklanja najboljim mogućim pozicijama kamere u mizansceni i totalima. Nadalje, usredotočenost na mali broj likova omogućuje njihovu produbljenu karakterizaciju i emotivnost. Film zapravo nosi ljubavni par (+djevojčina majka). Svi su ostali tek lica u funkciji profiliranja protagonista. Također, opet, ako je u eponimnom ranijem filmu glavni lik bila Lika, ovdje to ipak nije Zagora! Pomalo se patetički ponavljajući, reći ću da me Matanić u ovome filmu doista uvjerio da je to – Ljubav.
  
  Dalibor Matanić je, možda, medijska pojava koja neće biti svakome simpatična. Počesto, on djeluje drsko i arogantno. Njegov je, pak, medijski tim pridonio nekorektnom informiranju o festivalskom uspjehu filma u Cannesu. Ipak, Matanić je kroz svoj razvoj oblikovao zavidnu zanatsku, pa i doista umjetničku vještinu. Zvizdan je kao film daleko nadmoćan preostaloj domaćoj konkurenciji. Tako da autor ovime djelom dostiže najbolje trenutke svojeg (nemalog) dosadašnjeg kino-opusa. Doista, s pravom može stremiti i prema prekooceanskoj afirmaciji. Tako govori i repetirajući muzički motiv filma: „A ja kažem A… a gde je Amerika.“
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 28. rujna 2015
  (posvećeno mom heroju iz davnih dana Vladi Divljanu, op. a.)
  

Piše:

Marijan
Krivak