
Filmski serijal Terminator ima dugu povijest bankrota producentskih kompanija koje su stajale iza filma. Kada je radio prvoga Terminatora (The Terminator, 1984), James Cameron bio je gotovo nepoznat filmaš koji je iza sebe imao jedan film na koji s razlog nije bio uopće ponosan – Pirane 2: Ribe ubojice (Piranha Part Two: The Spawning, 1981). Ipak producentska kompanija Orion odlučila je siromašno financirati njegov znanstveno-fantastični projekt koje je postao iznenadni hit u kinodvoranama te je pridonio da se Arnold Schwarzenegger, koji je tada bio više poznat kao austrijski bodybuilder, instalira u akcijsku filmsku zvijezdu. U kontekstu osamdesetih godina prošloga stoljeća, koje se opravdano smatraju jednim od najgorih desetljeća u američkoj kinematografiji, Terminator se istaknuo kao originalan i maštovit SF koji je odudarao od većine tadašnje poprilično infantilne produkcije te, gledano iz današnje perspektive, ima istaknuto mjesto u filmskoj povijesti toga desetljeća.

Priča je bila jednostavna: vođa pokreta otpora John Connor šalje iz budućnosti u 1984. vojnika Kylea Reesea (Michael Biehn) da spasi njegovu majku Saru (Linda Hamilton) od kiborga, kojega također kroz vrijeme šalje zla korporacija Skynet kako bi spriječila njegovo rođenje. Kao takva ona je zrcalila sve veći strah od korporacionalizma te anksioznost da će našom tehnološki naprednom civilizacijom ubrzo ovladati strojevi, brišući svaki trag humanosti. Stoga je Cameron kontrapunktirao ljubavnu priču Kylea i Sare s nastojanjem nehumanih elemenata da je spriječe. Orion je nešto kasnije bankrotirao, a njegova kataloga dokopao se rastrošni Carolco koji je Cameronu ponudio da snimi nastavak. Kako je 1984. godine kompjuterska animacija još uvijek bila u povojima, Cameron nije u originalnom Terminatoru mogao ostvariti sve željene zamisli pa je prihvatio mogućnost da snimi nastavak – Terminatora 2: Sudnji dan (Terminator 2: Judgment Day, 1992). Odluka je dodatno potaknuta razvojem CGI-ja, kojega je upravo redatelj prvi put koristio u svom prethodnom filmu Bezdan (The Abyss, 1989).
Vodenu zmiju iz Bezdana možemo pojmiti kao primitivnoga prethodnika T-1000 iz Terminatora 2. Nastavak je najavio desetljeće velikih filmskih spektakla pa bez inovacija koje je unio kasniji spektakli poput Jurskog parka (Jurassic Park, 1993) ili Titanica (1997) ne bi mogli biti snimljeni na način na koji su snimljeni. Osim većeg budžeta koji mu je, dakle, omogućio da ozbilji neke od svojih ideja, Cameron je morao izvršiti i određene promjene u priči. Arnold Schwarzenegger je u međuvremenu postao filmska zvijezda pa umjesto uloge negativca, koju je imao u originalu, sada dobiva priliku odglumiti pozitivca – kiborga poslanog iz budućnosti da zaštiti maloga Johna Connora. Malo koji je redatelj toliko dobro uspio iskoristiti Schwarzeneggerovu neekspresivnost i kameno držanje pa središnji odnos, koji se razvija između dječaka i robota iz budućnosti, predstavlja srž filma. Ona je postavljena na srazu dvaju pogleda na svijet: jedan je ljudski i dječji, a drugi je onaj strojeva koji ne mogu osjećati te ne razumiju temeljne ljudske reakcije.

Ostalim dvama nastavcima nakon Sudnjeg dana a prije Genisysa (Terminator 3: Pobuna strojeva (Terminator 3: Rise of the Machines, 2003) Jonathana Mostowa, Terminator: Spasenje (Terminator Salvation, 2009) McG-ja) neću se baviti jer ne vrijedi trošiti vrijeme: oni su rezultat nastojanja različitih producentskih kompanija da na staroj slavi zarade koji dolar više. Stoga trojka djeluje kao rutinski znanstveno-fantastični film bez stila i maštovitosti, a četvorka odaje dojam isprazne videoigre za osnovnoškolski uzrast, prenakrcane kompjuterskom animacijom i beskrvnim akcijskim prizorima. U Hollywoodu jednostavno nikada nisu znali kada trebaju stati, što nikada nije bilo toliko jasno kao u posljednjih petnaestak godina.
Cameron je očito s razlogom Terminatorovim suicidom u završnici Sudnjega dana onemogućio bilo kakav logičan nastavak priče. Međutim, to scenariste nastavaka nije spriječilo da na sve moguće načine pronađu put kojim bi se priča mogla ponovno (pre)osmisliti, što se pokazalo vrlo problematičnim. Cijeli koncept Cameronovih Terminatora temeljio se na slaboj logici pa je s razlogom izbjegavao ispreplitanje narativne sadašnjosti i budućnost, čvrsto držeći radnju u sadašnjosti jer je time koliko-toliko mogao sakriti logičke propuste (iz navedenog se razloga trojka također odvijala u sadašnjosti, a četvorka isključivo u budućnosti). Scenaristima Genisysa – Laeti Kalogridis i Patricku Lussieru, navedeno nije jasno više od dvadeset godina kasnije ili ih nije briga pa jednostavno podcjenjuju intelektualne sposobnosti gledatelja. Radnja besmisleno i bezglavo vrluda između različitih vremenskih razina, a scenarij je oličenje šlampavosti i bizarnosti: nelogičan je i nekoherentan, pun brzpoteznih rješenja lišenih dramaturškog smisla te logičkih rupa koje su proporcionalne broju metaka koje Schwarzenegger ispaljuje u T-1000.

Sklepan je da bi se akcijski prizori držali na okupu, a oni se razvlače u nedogled da bi se, u nedostatku suvisle priče, popunila minutaža. Između akcijskih prizora ubačeno je niz humornih elemenata te je nakalemljena psihološka i emocionalna problematika u kontekstu Sare Connor, koja želi mogućnost izbora, kao i društvena promišljanja o otuđenom svijetu društvenih mreža. Ako su Cameronova djela iz osamdesetih i devedesetih zrcalila strah od korporacija te mašinizacije čovjeka, sada se dvijetisućitih kulturni kontekst promijenio pa su predmet anksioznosti postale društvene mreže. Možda se Cameronova logika zapravo uopće nije izmijenila, nego se samo iskristalizirala: njegovi strojevi iz budućnosti i opasne korporacije sada su se jednostavno manifestirale kao društvene mreže na kojima dijelimo naše živote, a one sakupljaju podatke o nama, koje mogu u bilo kojem trenutku okrenuti protiv nas. Složit ćete se da su posrijedi opća mjesta današnjih društvenih rasprava, no unatoč tome scenaristima je pružen potencijal koji nisu znali iskoristiti. Razglabanja o društvenim mrežama tako predstavljaju nužnost predaha od akcijskih prizora.
Pritom treba dodati da su morali zaigrati i na nostalgičnu crtu pa se ostarjeli Schwarzenegger suočava sa svojom negativnom mlađom inačicom iz 1984. godine, što promašuje svoju bit jer djeluje nepotrebno parodično. Kada smo kod parodičnosti, uz sve animacijske i šminkerske čarolije, Schwarzenegger ne može izgledati kako je izgledao nekoliko desetljeća ranije pa se scenaristički dvojac dosjetio da njegovu karakteru dodaju humorističku crtu. On je sada ostarjeli i poluumorni T-800 (jer, objašnjavaju nam, ljudsko tkivo koje čini njegovu vanjštinu podložno je starenju!), čime je njegov lik nenamjerno sveden na vlastitu parodiju. (O)tužno je gledati kako se autoreferencijalno osvrće na svoju starost i skorašnju mirovinu. Humorni elementi bili su karakteristični i za Sudnji dan, no bili su funkcionalno iskorišteni te su ocrtavali raskorak između ljudske i logike strojeva. Mali John Connor (Edward Furlong) učio je Terminatora ljudskom ponašanju, a sraz između poimanja stvarnosti dvaju likova ne samo što je stvarao začudnost, nego je pridonosio i humanoj crti filma koja ga je sprječavala da se ne pretvori u još jedan nabrijan i prazan akcijski spektakl. U Genisysu Schwarzeneggerov osmijeh koji se pretvara u facijalni grč usiljena je gesta iz koje probija žaljenje za boljom glumačkom prošlošću.

Problematična je i promjena funkcije lika Johna Connora (Jason Clarke) koji se od vođe otpora promeće u glavnoga negativca i zastupnika interesa Skyneta, što je čista scenaristička glupost, odnosno kombinatorika kojom se prekriva neinventivnost. O izboru glumaca možda je bolje i ne govoriti. Gledatelju je teško odlučiti jesu li Emilia Clarke u ulozi Sare Connor i Jai Courtney u ulozi Kylea Reesea iritantniji ili netalentiraniji. Osim što između njih nema kemije, sasvim su pogrešno odabrani za svoje uloge. Cameron je ulogom koju je tumačila Linda Hamilton osmislio lik snažne junakinje koja se bori svim silama da bi zaštitila one do kojih joj je stalo. Takav se lik i ovdje nastoji postulirati, no neekspresivnost i ograničenost glumačkih sposobnosti Emilije Clarke pridonosi ponovno dojmu parodiranja kultnog lika.
Uz navedeno, televizijski redatelj Sam Taylor ne shvaća da ako ništa novo nema za inscenirati, tada je bolje akcijske prizore održavati kratkima i dinamičnima, umjesto da se već viđene potjere i pucačine razvlače do granice gledateljeva zamora. On bi želio da akcijski segment djela izgleda kameronovski raskošno i pompozno, no ne uspijeva nadići granicu pukoga rutinera koji poslušno ispunjava producentske zahtjeve. Mnogo više od filma koji bi želio progovarati o aktualnoj tematici i problematici društvenih mreža, Terminator: Genisys djeluje kao ostvarenje kojega su režirali kompjuterski programi razvijeni da bi kreirali tipičan ljetni blockbuster. Istodobno takav film pokazuje sve nedostatke današnjih spektakla: prenatrpan je, prebučan, predug i prešaren, ali lišen pameti i humanosti. Skynet se očito počinje infiltrirati u naše živote putem filmskih spektakala.
© Dejan Durić. FILMOVI.hr, 15. srpnja 2015.