„U toj je Maji više iskrica nego u bačvi punoj krijesnica.“ – kaže jedan od likova, skakavac Flip, za naslovnu junakinju u najnovijoj adaptaciji o pustolovinama najpoznatije literarno-celuloidne pčelice na svijetu; ipak, koliko god takva opservacija stoji za iznijansiranu briljantnu heroinu romana Waldemara Bonselsa Pčelica Maja iz 1912. godine, isto se ne bi moglo reći za njezine brojne televizijske inkarnacije – njome doduše nadahnute, ali ništa više od toga – posljednji filmski naslov uključujući. Najpoznatiji je pritom japanski animirani serijal iz sedamdesetih, kojim je stekla svjetsku popularnost te koji je recentno poboljšan CGI 3D tehnikom za Nickelodeon a od koje je prezentirani film, čini se, i nastao, stilski se ne odmaknuvši dalje od animacije kakvu bismo očekivali u kakvom B-naslovu ili u boljem slučaju, tv-reklami.
Razlog tome možda može biti ciljana publika nekritičkog predškolskog uzrasta, ali postoje i drugačiji primjeri, poput onog o kornjačici Sammyju (Sammy na putu oko svijeta, Sammy 2: Morska avantura) Bena Stassena, koji evidentno malim gledateljima želi pružiti i vizualni doživljaj, ne samo naravoučenijski poučak – u konkretnom slučaju o potrebi prihvaćanja različitosti i prijateljstvu među svima kao receptu za uspjeh, a prije svega o snazi otvorenog i dobrog srca (centralna premisa premošćivanja neprijateljstva između kraljevskih matrijarhalnih pčela i dominantno muških gangovski organiziranih stršljenova, nadahnuće vuče iz završnice Bonselsova romana u kojoj se vodi bitka između te dvije vrste). Stadermannova Pčelica Maja tako je benigna i bezazlena, no i neinspirativna, mlaka i nepersonalizirana verzija bez detalja i nijansi kako u prezentaciji tako i u karakternim psihologijama (nedorađen i banalan scenarij Fina Edquista i Marcusa Sauermanna); lišena je i subverzivnih pop-kulturalnih referenci, danas u animiranim naslovima gotovo neodvojivih kodova za starije pratitelje publike u kinima (što nije per se loše ali svakako dodatno sužava profil gledateljstva).
Stoga, kad se sve zbroji i oduzme, osim istoimene dječje opere Bruna Bjelinskog te predstave Ivana Lea Leme u Žar-ptici, ponajbolji izbor za najmlađu publiku još uvijek ostaje spomenuta japanska anima a za one nešto starije (a i odrasle) koji žele pronaći i otkriti pravu iskričavu i vibrantnu Maju s početka teksta, svakako ljupka, slojevita i prekrasna Bonselsova alegorija s antropomorfiziranim livadskim stanovnicima, po mogućnosti u verziji s prijevodom Dobrile Solar i rijetko poetičnim, nadahnutim prepjevima pjesama romana u interpretaciji Ratka Zvrka u izdanjima iz 1976. i 1978. godine.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 10. srpnja 2015.
