Bilo je pitanje vremena kada će Steven Spielberg i Universal ponovno posegnuti za dinosaurima. Od negledljivog Jurskoga parka III (2001) prošlo je dovoljno godina pa su mogli računati da su već svi zaboravili na tu sramotu. Ipak, od devedesetih godina do danas mnogo toga se promijenilo. Kada je 1993. Spielberg ekranizirao bestseler Michaela Crichtona, bilo je to neposredno nakon Cameronova Terminatora 2 (1992) koji je otkrio neslućene mogućnosti CGI-a, što je najavilo eru raskošnih i bombastičnih filmskih spektakala. Spielbergov je pretpovijesni zabavni park računao na oduševljenje publike koja je ostala zadivljena uvjerljivom rekreacijom izumrlih bića, što je postalo jednom od najvećih filmskih fascinacija devedesetih. Ujedno je posrijedi i vrijeme kada se zahuktavaju javne rasprave i kontroverze o kloniranju i genetskom inženjeringu pa je film počivao na tada gorućim pitanjima, pa je mogao računati i na aktualnost. No, u posljednjih su dvadesetak godina razna izumrla, klonirana i izmaštana bića protutnjala velikim platnom ostavljajući za sobom pustoš u doslovnom i dramaturškom smislu pa je prirodno postaviti pitanje kome danas još dinosauri mogu predstavljati uzbudljive filmske atrakcije? Sudeći prema početnoj gledanosti Jurskoga svijeta u kinodvoranama uzduž i poprijeko drage nam planete, moje se pitanje čini besmislenim. S obzirom na činjenicu da nas znanstvenici upozoravaju da se upravo nalazimo u sredini šestoga velikoga izumiranja, bit će da ovo djelo nesvjesno intrigira publiku sugerirajući joj između redaka da bi i ona možda mogla završiti kao atrakcija u nekom budućem zabavnom parku za nebrojeno mnogo godina?
Jurski svijet potvrđuje holivudsko pravilo da što je više scenarista potpisano na filmu, to su priča i scenarij besmisleniji. Rick Jaffa, Amanda Silver, Colin Trevorrow i Derek Connolly svojski su se potrudili napisati jedan od najstupidnijih scenarija s kojima smo se mogli susresti u prvoj polovini ove filmske godine. Film je sazdan na klišejima, stereotipima i općim mjestima baštinjenima iz blockbuster tradicije i Spielbergova opusa. Četiri su se pisca nekoliko mjeseci mučila oko teksta koji bi mogao poslužiti kao ogledni primjer scenarističke nekonciznosti, nedostatka maštovitosti i takta. Tijekom sto i dvadeset minuta vrlo nevješto i nezgrapno isprepliće se nekoliko narativnih rukavaca, a pritom napadno i nimalo suptilno otkrivaju namjere autora da djelo prenatrpaju različitim idejama i pustolovinama bez obzira na logiku i smisao.
Film započinje s dvojicom malodobnih dječaka – Zachom (Nick Robinson) i Grayem (Ty Simpkins), čiji su roditelji pred rastavom braka pa ih za božićne praznike šalju u Jurski park na otoku pokraj Costa Rice. Tamo ih treba dočekati tetka Claire (Bryce Dallas Howard). Ona je naoko beskrupulozna, nadobudna i prezaposlena voditeljica parka i desna ruka Simona Masranija (Irffan Khan), vlasnika korporacije čijim je park sastavnim dijelom. Njemu je kao i svakom poslovnom čovjeku i kapitalistu stalo da poveća profit što je više moguće. Već na samom početku imamo postuliranje niza tipičnih mjesta te tipova osobnosti: dvojica braće koji se ne slažu te su karakterno različiti, poslovne žene koja odbacuje brak i obitelj ali naposljetku ipak shvaća njihovu važnost te pronalazi naočitog muškarca s kojim bi se mogla ostvariti, gramzive vlasnike korporacija. Nakon toga serija se općih mjesta nastavlja. Owen (Chris Pratt) je bivši vojnik koji se bavi dresiranjem dinosaura (!), točnije raptora, koje bi njegov nadređeni Hoskins (Vincent D`Onofrio) najradije iskoristio u vojne svrhe. Dakle, uz nabrijana i maskulina ali osjećajna vojnika, grubu voditeljicu koja ipak čezne za muškarcem i osjećajima, bogatoga vlasnika korporacije i njegovog podređenoga koji sanja o suradnji s vojskom, dresirane raptore, javljaju se i ludi znanstvenici te genetski modificiran dinosaur koji više nalikuje na Godzillu. Navedeno je začinjeno nevještim dijalozima i stereotipnim rodnim ulogama.
Sve će to u završnici eskalirati konačnim obračunom T-rexa i Indominus rexa pa se film pretvara u neku suludu, surealnu inačicu T-rexa vs. Indominus rexa, kakve se ne bi postidjele niti najgore C-produkcije, ako naravno izuzmemo iz igre skupe specijalne efekte. Ne smijemo zanemariti da je vlasnik korporacije Iranac, znanstvenik je Japanac, a militantni negativac američki redneck, čime podugačka lista stereotipa ne završava. Nešto je sve te likove moralo labavo držati na okupu da ne izgleda kao da svatko od njih nastupa u nekom drugom filmu pa s vremena na vrijeme zalutaju na pogrešan set gdje ne znaju što bi sami sa sobom. Posrijedi je niz animiranih atrakcija, malo patetike i zbližavanja, nekoliko neuspjelih pošalica te niz referenci na Ralje i sve one filmove o blaziranim turistima u tematskim parkovima i odmaralištima čiji odmor krene po zlu.
Režija Colina Trevorrowa (Sigurnost nije zagarantirana / Safety Not Guaranteed, 2012) odveć je rutinska što cjelinu čini beživotnom. Očuđujući aspekt koji je bio znakovit za Jurski park (1993) ovdje je sasvim utrnut. Naspram toga imamo preveliko oslanjanje na specijalne afekte i kompjutersku animaciju, što na trenutke ostavlja dojam da gledamo djelo koje je proizašlo iz Pixarove radionice a ne dugometražni igrani film. Jurski svijet preglasan je, prenatrpan i umoran spektakl koji je idejno i kulturno sasvim anakron, što njegove autore neće spriječiti u stvaranju nastavka, koji je već naznačen u završnici.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. lipnja 2015.
