Nikad nije kasno?

François Weyergans, Boksačka demencija (La Démence du boxeur), Hrvatsko filološko društvo / Disput, Zagreb, 2012.

• Belgijsko-francuski pisac François Weyergans (1941) na početku se šezdesetih usporedno počeo baviti književnošću i filmom – pohađao je glasovitu parišku visoku filmsku školu IDHEC, pisao za Cahiers du Cinema, a do kraja sedamdesetih, kad je odustao od aktivnog sudjelovanja u kinematografiji, potpisao je petnaestak mahom dokumentarnih filmova. Kako čitamo u odličnoj bilješci o autoru iz pera prevoditeljice Sanje Šoštarić, jedna od Weyergansovih osobina odugovlačenje je dovršavanja književnih djela, a tom je karakteristikom obilježio i junaka svog romana Boksačka demencija (1992), nagrađenog nagradom Renaudot, osamdeset dvogodišnjeg filmskog producenta i novopečenog redatelja Melchiora Marmonta kojemu je najmilije bilo temeljito pripremiti film, a onda odustati od realizacije. U sferi mašte stvarana su mnogo ljepša djela negoli su se na kraju mogla doista realizirati. Pođemo li od tog autobiografskog poteza, povjerovat ćemo da su i mnoga Marmontova razmišljanja vezana uz filmsku povijest i umjetnost zapravo razmišljanja samog Weyergansa, čovjeka očito velikog interesa za film i kinematografiju.
  
  Melchior Marmont, dakle, u romanu Boksačka demencija, kao 82-ogodišnji ucviljeni udovac, posjećuje kuću u kojoj je, sada mu se čini, proveo najljepše trenutke života, bezbrižna djetinja ljetovanja s braćom i majkom, koja, mada nisu bila idilična, u sjećanjima uvelike nadmašuju sva uzbuđenja i pustolovine što ih je doživio kao načelno uspješan odrastao čovjek koji je uživao u svom bez sumnje atraktivnom i nesvakidašnjem poslu. Na sastanku s mladošću, starac se prisjeća dijelova životnog puta, svoga i svoje obitelji mađarskih emigranata. Među inima, susreta i suradnji s velikanima sedme umjetnosti poput Victora Sjöströma, Macka Sennetta, Cecila B. De Millea, Charlieja Chaplina, Jeana Renoira i Maxa Ophülsa, pri čemu Weyergans elegantnim pismom nesladunjavo nostalgično-sentimentalnoga tona vješto prožima fikcijsko sa zbiljskim.
  
  Dok se filmske producente nerijetko, bit će ne bez razloga, drži ponajprije biznismenima koji se, eto, bave filmskim a ne nekim drugim biznisom, Marmont je, premda dobar pregovarač i trgovac, ponajprije zaljubljenik slikopisne čarolije koji već tada, 1982. godine u kojoj ga zatječemo, smatra da film odumire zajedno s redateljima koji su pridonijeli tome da bude privlačan. Premda već pomalo zaboravljen, na festivale je u trećoj dobi nastavio odlaziti ne bi li „u novim filmovima otkrio neku dobro montiranu sekvencu, dobro snimljen kadar, rolu ili dvije koje imaju ritam, da bi sebi mogao reći da film još uvijek postoji. Filmove koje je volio čak više nije ni kupovao. Znao je da ih vlasnici kinodvorana ne žele. Kad je bio član žirija, vješto je nastojao da se ti filmovi nađu na popisu nagrađenih.“
  
  Stoga je svoj netom snimljen redateljski prvijenac, nazvan Boksačka demencija, donekle autobiografsku priču kojoj je namjena bila dopuniti njegovu nedavno objavljenu autobiografsku knjigu koju uglavnom nije napisao sam i u kojoj je otprilike dvije trećine izmišljenih događaja, osmislio i kao ostvarenje koje će unekoliko rehabilitirati „neke elemente kinematografskog jezika od kojih se, po njegovom mišljenju, odustalo bez razloga. Svi filmovi u boji nastali unatrag dvadeset godina mogu se sakriti pred čarolijom i poezijom filma koji su ručno bojile nježne ruke djevojaka koje su finim kistom obrađivale jednu po jednu sliku.“
  
  Skladno Marmontovu psihološkom profilu i filmofilskim sklonostima, njegovo završno putovanje kočijom u onaj svijet, replika je prizora iz klasičnog nijemog filma Victora Sjöströma Fantomska kočija (Körkarlen, Švedska, 1921). Na temeljnoj razini roman izgrađen na klasičnoj temi osvrtanja na vlastite životne domete i na odnos nejasnih djetinje-mladenačkih očekivanja s budućom realnošću koja će, kako to najčešće biva, zatomiti i otupiti nesputanu živost duha što resi gotovo sva mlada bića, Boksačka demencija može se čitati i kao romansirani esej o određenim odsječcima filmske umjetnosti iz pera osobe koja s istom ima stvarna iskustva. Dovoljno da bude svjestan da za stvaranja filma „postoji trenutak u kojem redatelj mora odustati od upletanja“.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 2. lipnja 2015.

Piše:

Janko
Heidl