Prolazno
Ti mene nosiš, red. Ivona Juka
-
Došli smo, publika je pozorno gledala i jako se dobro zabavljala. Svi su bili oduševljeni. Nakon projekcije čestitali su nam i rekli da odavno nisu tako uživali u jednom našem filmu. Baš su nam se divili... Sve u svemu, bilo je to jedno neponovljivo iskustvo (do sljedeće prigode!)
Ne mogu, a da ne započnem priču o hrvatskom filmu upravo ovako. Početni je opis, naravno, izmišljen. Ali je i više negoli indikativan. U zadnjih godinu-dvije, sve se češće susrećem upravo s takvim (i sličnim) egzaltacijama. Kino dvorane, poglavito neki inozemni festivali, no i domaće premijere postali su poprištem opisa sportskih borilišta gdje Hrvatska opet – i uvijek iznova – pobjeđuje (a koga?). Kao da su se bodovanja, tablice i natjecateljski duh premjestili iz sporta u umjetnički medij. Nadalje, izgleda da su se kompeticije, sustav za odličnost, unaprjeđenja kvalitete, elitna izvrsitost... preselile iz nesuvislog procesa bolonjskog sveučilišnog sustava – u HR-kinematografiju. U HR-film...
Ti mene nosiš dugometražni je igrani prvijenac već prepoznate Ivone Juke. Njezini prijašnji filmovi uključuju dojmljivi dokumentarac o kazališnoj predstavi u Lepoglavi Što sa sobom preko dana (2006), ali i vrlo dobar kratki igrani film anglicizranog naslova View from a Well (2011), zapravo segment regionalnog omnibusa Neke druge priče, u kome je Jukina epizoda bila najzapaženija. Ambicije, naravno i očekivanja, od prvog cjelovečernjeg filma bile su velike. Sve se to pretočilo u ostvarenje sasvim neobičnog trajanja za ovdašnje prilike. Naime, Ti mene nosiš traje preko dva i pol sata. Priča je to epske naracije i lirskih nakana, ali zasigurno ne i jednako neospornih umjetničkih kvaliteta i autorskih sposobnosti. Ivona Juka je u svoj film nastojala unijeti mnoge motive iz svojih prethodnih scenarija (zadnji je bio trostruka priča o ljubavi u Tomićevu dokumentarcu Tata od formata (2012).
Poetika omnibusa umnogome je odredila i njezin prvi dugački igrani prvijenac. U filmu pratimo tri priče. Prva je o Ives (Lana Barić), redateljici u jednoj sapunici. Ona živi sa svojim ishlapjelim ocem Ivanom (Voja Brajović) u stanu u kojem je sa svih strana okružuju ostatci njegove artističke prošlosti. On se, pak, često gubi i ne prepoznaje kćer, a svakodnevno odluta do pekarnice, ili do ceste, gdje dirigira automobilima i vozačima u prolazu. Ives je zbog toga na rubu. Željela bi svoj stresni život s prekarnim poslovima pretvoriti u nešto drugo. Htjela bi i novi stan, ali se prije toga rješava oca (da bi ga kasnije vratila). Upečatljivom se nadaje epizoda u kojoj ona ima eksces u banci gdje joj ne odobravaju kredit (tu prepoznajemo autoričin političko-kritički stav).
Film zapravo započinje drugom pripoviješću, koju nominalno priča djevojčica Dora (Helena Beljan). Autorica je kroz njezinu pripovijest željela iznijeti prikaz disfunkcionalne obitelji. Otac Vedran (Goran Hajduković Čupko, autentični vođa BBB-a!) dijelom je sitno-kriminalnog miljea, a dugo je bio odsutan iz obitelji. Osim Dore, tu je i dječak Jan, a majka Lidija (Nataša Janjić) radi kao šminkerica na istome setu kao i gore spomenuta Ives. Dora je sve samo ne obična djevojčica. Uvod u film, koji će biti i metaforom za cijelo okružje filma, čini njezino obraćanje u kameru. Naime, Dora oponaša medijske nastupe Zdravka Mamića. On je, nesumnjivo, inkarnacija nasilne, primitivne medijske zbilje ovoga grada kao i cijele nacije. Oko sub-kulture navijača Dinama, kao i kriminalne djelatnosti te skupine, kreće se i Vedranova pripovijest. Njegov će pokušaj „da se promijeni“ biti okosnicom tog dijela filma. Lidija će, s druge strane, nezadovoljstvo njime nastojati kompenzirati u seksualnoj aferi s promiskuitetnim beskičmenjakom Marinom (Sebastijan Cavazza). Isti će lik, konačno, biti poveznica i s trećom pričom filma.
Ova je storija nositeljicom glavnog i eponimnog motiva Jukina ostvarenja. Nataša (Nataša Dorčić), producentica je spomenute sapunice (ironična naslova Zatočenici sreće). Zatječemo je kao trudnicu, noseću ženu, u krevetu s dotičnim Marinom. Ona će se pokazati i herojskim likom kada odlučno spašava život predozirana mladića ispred njezine vile. No kao heroina ona je i najtragičniji lik. Natašin uspjeh na profesionalnom planu miješa se s neostvarenom ljubavi. Njezina veza s Marinom raspada se, a ona se emotivno i seksualno podaje njegovu sinu(?). Tragički preokret pripovijesti autorica će nastojati poentirati njezinom bolešću. Ipak, cijeli će niz bizarnih detalja u tom postavu film učiniti pomalo grotesknim. (Postavlja se i pitanje: kome će ostati to njezino dijete nakon sve te tragike?)
Kakav je Ti mene nosiš kao cjelina? Iako popraćen oduševljenim reakcijama osoba iz svijeta estrade, kao i poslovično navijački nastrojenih HR- medija (tek nešto manje od uglavnom sklone mu kritike) – radi se o zbrkanom i umnogome nesuvislom ostvarenju. U filmu svjedočimo dramljenju glumaca, patetičnim stereotipima, a i uvjerljivost dramaturgije na vrlo je tankim nogama. Jasnom su bile ambicija i namjera njegove autorice. Naime, Ivona Juka za svoj prvi dugi film izabire vrlo složen narativan postupak. Radi se, s jedne strane, o metadimenzionalnosti postava (to jest referenciji odnosa glumaca, redatelja i producenata TV-sapunice sa filmskom zbiljom), a s druge strane, narativno se tri pripovijesti (kao slučajno) isprepliću, e da se pokaže kako je sve čudno povezivo. Tako, primjerice, sve ključne sekvence filma – poput posjeta protagonista bolnici – bivaju inscenirane barem dva puta, uvijek iz drukčije subjektivne vizure. (Sekvenca, pak, Marinova infarkta ponavlja se i još nekoliko puta.) Autorica naglašeno patetički gradi svoje likove. Sve tri protagonistice, Doru, Ives i Natašu, zatječemo u sličnom postavu preglumljivanja na rubu plača i smijeha. Ovo stvara dojam pretjerane teatralizacije koja guši narativnu nit filma. Posebice se grotesknim čini Brajovićevo glumatanje, a i (bajkoviti?) flešbekovi. Također, zamjetljiv je i vizualni detalj da, kadgod autorica želi uvesti misaonu epizodu u fabularnom tijeku(?), ona kameru zafrlji prema granju i sivome nebu! Još je mnoštvo sasvim neuvjerljivih dijegetskih momenata prisutno u filmu.
Začudna grotesknost, a koja slabi tragički impuls djela, osobita je u posljednjoj trećini. Nataša tako ponajprije ima sasvim bizarnu koreografsku točku sa svojim posinkom Filipom (Filip Križan) u kafiću, a onda se s njime upušta i u seks koji djeluje iritantno i posve neuvjerljivo u postavu filma. Nadalje, kamo to odlaze Vedran i njegova djeca u završnome kadru/sekvenci? Gdje je, pak, nestala, dotad isprepletena treća priča s Ives na kraju filma? Koja je uloga Natašina oca (Kruno Šarić) u narativnoj liniji pripovijesti? I... nema šanse da Dorin pad na stadionu završi bez loma kralježnice. Uz spomenutu neizvjesnu budućnost novorođenčeta, mnogo toga ostaje nejasnim.
Film Ivone Juke suočava nas s bizarnim prikazom sivila hrvatske realnosti (?). Međutim, teško da bih mogao reći da sam osjetio empatiju s bilo kojim likom. Blazirani odnosi i promiskuitet ekipe sa sapunice nište socijalnu zbiljnost priče. No začudna su 3M koja prate medijski život ovoga filma – Mašinerija, Menadžment i Marketing. Nakon besramnih laudacija filmu što su prethodile početku prikazivanja u kinu – uz neizostavno izvješće o odjevenosti i pratnji likova iz političkog i javnog života na premijeri – na blagajnama nas je dočekao CD sa soundtrackom glazbe iz Ti mene nosiš, a nakon projekcije nudila nam se i platnena vrećica s logoom i plakatom filma. Wow! Vrhunski dizajn, self-management i marketinška strategija zgotovljena artefakta. No nije to problem tek s ovim filmom... (uspoređivanog već s djelima Cristi Puia, te s filmovima Nakon vjenčanja, Kratki rezovi ili Babilon??!) Riječ je o sustavnom, strukturalnom ataku na inteligenciju, sportom dresirane nacionalne publike u i oko Hrvata. Tablice, bilance, rejtinzi i impact factor filma na svjetskoj umjetničkoj burzi proporcionalni su podcjenjivanju i pretpostavljenoj gluposti ovdašnjih gledatelja/navijača. (Već je i kvantiteta trajanja proglašavana kvalitativnim čimbenikom utrživosti!)
Autorica je obećavala mnogo više, posebice segmentom iz omnibusa Neke druge priče. Pisah tada: »Juka je...vizualno sjajno posložila odnos između topline i hladnoće u odnosu između svojih protagonista... Zatamnjenje nakon bespomoćnog leta golubova... poantira priču«. No, kod Ti mene nosiš radi se o jednom slabašnom i dramaturški neuvjerljivu, zamornu filmu. Preostaju tek... golubovi! Preambiciozni postav uništio je autoričino dokazano i nesporno zanatsko umijeće. Konstrukcija je to filmske zbilje iz koje je baš vidljivo da je – konstrukcija. Konstrukcija koja je više groteska a manje lirsko/epsko kino-djelo. Izvrsni Magna cum laude uradak (5+)? Ne, tek prolazni seminarski rad (2/3)!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 31. svibnja 2015.
Piše:

Krivak