Scenarist na planini

Shozan Jack Haubner, Zen strogo povjerljivo, Planetopija, Zagreb, 2014.

• Zen strogo povjerljivo, već samim naslovom, koji ne vara, baš kao ni podnaslov Ispovijest svojeglavog redovnika, sugerira da je posrijedi knjiga koja će na nekonvencionalan, neuzvišen način, iz laiku, zapadnjačkom medijskom konzumentu razmjerno pristupačnog nazovi prizemno humorističkog kuta, progovoriti na temu zen-budizma i to iz gledišta redovnika koji nam povjerava svoja zapažanja stečena na licu mjesta, iz vlastita iskustva. Budući da se potpisnik knjige zove Shozan Jack Haubner, pri čemu mu je Shozan redovničko, a ovo drugo rođeno ime, očekujemo da je pisana iz gledišta zapadnjaka koji se, tražeći, recimo, bijeg od gungulasto stresnog modela života, okušao privinuti istočnjačkim duhovnim principima što, prošireno je mišljenje, vode k unutarnjem miru, eventualno i spoznajama, kakve je teško doseći zapadnjačkim tradicijama.
  
  Približno tako i jest, a osim približavanja načina nimalo lagodnog života zen-budističkog redovnika, u ovom slučaju u samostanu na planinama San Gabriel u Južnoj Kaliforniji, Zen strogo povjerljivo (u prijevodu Aleksandre Barlović) razmjerno zanimljivo skicira i život neuspješnog holivudskog scenarista, što je bilo zanimanje kojim se Haubner pokušavao baviti prije no što je kao tridesetineštogodišnjak krenuo putem orijentalne duhovnosti. „Trideset godina i anonimnost za holivudskog scenarista nije dobra kombinacija.“ – zapisuje, osvrćući se na dio svog prethodnog, zemaljskog života u kojem se trsio prikazati hipsterom, iskusnim, no mladim u srcu, boreći se za opstanak u velikom gradu „koji vam isiše dušu“, ne uspijevši dokučiti kako živjeti svoj život. U Hollywoodu, nekoliko tisuća kilometara od rodnog Brookefielda u Wisconsinu, imao je, veli, stan (polumračan i pun žohara), ali ne i dom, znance, ali ne i istinska prijateljstva, izlazio je s djevojkama, ali nije imao stalnu partnericu, imao je suradnike, ali ne i obitelj, snove, ali ne i ciljeve, kredite, ali ne i novac. Američki san nije ostvaren.
  
  Zen, međutim, nije psihijatrijska ili psihoterapijska, nego duhovna disciplina koja tjera na suočavanje s vlastitim problemima, a u njegovoj filozofiji i praksi problem i rješenje su uvijek jedno. Zen vas ne čini boljim čovjekom, objašnjava Haubner kroz zafrkantske, ali u srži netrivijalne pripovijesti-parabole namrijete osobnim iskustvom, a pisane s osjetnim uplivima dopadljivo-humornog stila koji je, bit će, istesao učeći o pravilima poželjnog pisanja za američku audiovizualu industriju, nego pomaže čovjeku da postane potpunije ljudsko biće. Uz mnogo svakodnevne patnje, jer prva je uzvišena istina budizma da je život nepodnošljiv.
  
  Među zgodnijim epizodama vezanima uz film ona je u kojoj se Haubner morao suočiti sa svojim učiteljem kako bi ga uvjerio da nije glavni glumac tvrdog pornića u kojem je nastupio njegov nepoznati mu dvojnik te ona u kojoj jednu od temeljnih ideja budizma, ideju o slobodi do koje se dolazi nevezanošću za išta, predočava, ni manje, ni više, nego na primjeru scene iz neimenovanog holivudskog trilera koji mu se učinio savršenom metaforom prakse zena – ne želeći pristati na zahtjeve i ucjenu svojih protivnika koji pištoljem prijete njegovoj kćeri, zločinac sam ustrijeli svoje dijete i tako svoje protivnike liši svih aduta. Zen je, dakle, posvuda – u održavanju kompostnog zahoda, u braku, u najljućoj holivudskoj komercijali. Samo ga treba prepoznati.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 19. svibnja 2015.

Piše:

Janko
Heidl