Čovjek i film

Eric Rohmer, Dvije ili tri stvari koje znam o filmu, Mathias Flacius, Labin, 2012.

• Ekipa filmofilskih entuzijasta u labinskoj izdavačkoj kući Mathias Flacius u nevelikoj je knjižici Dvije ili tri stvari koje znam o filmu prikupila nekoliko crtica, tri eseja, jedan razgovor i jedno pismo velikog francuskog sineasta Erica Rohmera (1920-2010), jednog od u općoj percepciji „marginalnih vodećih autora“ francuskog novog vala, no čiji se opus mahom komorno dijaloško-razgovornih filmova o običnim građanima koje ne more materijalni ni fatalni problemi, snimljenih skromnim proračunima, postupcima koje doživljavamo krajnje jednostavnima, lišenima onoga što se standardno smatra atraktivnim, u današnjici nerijetko drži superiornim onima trojice najistaknutijih, odnosno najpopularnijih novovalaca, Claudea Chabrola, Jean-Luca Godarda i Francoisa Truffauta. Takva su mišljenja možda i pretjerana, a zar je i doista važno birati i odlučivati o tome tko je bolji? Nije li dovoljno, pa i primjerenije, jednostavno usvojiti ono što se čini bližim stvarnom stanju stvari, a to je da su svi spomenuti, kao i još poneki velemajstor vezan uz najznamenitiji filmski novi val, kad je o njemu riječ, poput Alaina Resnaisa ili Jacquesa Rivettea, naprosto prvorazredni velemajstori sedme umjetnosti kakvih, nasreću u povjesti kinematografije ima podosta. Spomenuto isticanje Rohmera vjerojatno je tek posljedica nastojanja da se dodatno skrene pozornost na vrsnoću djela tog autora koji, eto, nije imao osobine što bi ga učinile vidljivim poput spomenutog trojca.
  
  Filmski samouk, Rohmer je od one stare garde vrhunskih intelektualaca, pa i filozofa, čije je djelo građeno na čvrstim i jasnim moralno-etičkim temeljima odakle je i crpilo svoju snagu, pri čemu je ono što se smatra užeredateljskim zanatskim finesama bilo manje važno. Dakako, daleko od toga da Rohmer i ostali toga soja nisu znali što i kako na filmskom setu, no njihova majstorija nije proizšla iz priručnika o filmskoj režiji, nego se, recimo to tako, sama prirodno oblikovala iz drugih vrijednosti i znanja. Kako reče Rohmerov kolega Godard, „sve što treba znati o praktičnim redateljskim postupcima, nauči se za tri dana“.
  
  Član društva koje je sredinom pedesetih kritičarskim djelovanjem u slavnom časopisu Cahiers du Cinema (od 1957. do 1963. Rohmer mu je bio i urednik) silovito uzdrmalo brojne dotadašnje kanone, s trona svrgnulo mnoge svete krave, a posvetilo neke druge, Rohmer je bio itekako nagledan filmova, no kako veli u ovdje objavljenom razgovoru s Jeanom Narbonijem iz 1983, kod njega, kao i kod drugih sineasta novog vala, utjecaji su manje dolazili kroz film i književnost, a više kroz filozofiju i glazbu. „Mislim da smo, što se tiče filozofije, svi pripadali istoj školi, a to će reći idealističkoj ili, ako hoćete, školi transcendentalnog idealizma, to jest Kantovim nasljednicima, a onda prošli Hegela i druge, možda i Marxa iako nismo bili marksisti, ili pak školu engleskih empirista. Zagovarali smo, rekao bih, prvenstvo ideje, ako ništa, a ono samo zbog naše politique des auteurs.“
  
  U crticama navedenima u uvodu knjige, Rohmer spominje ponešto o konkretnim redateljskim postupaka kojih se više-manje držao tijekom gotovo šezdesetogodišnje karijere filmskog autora: osvjetljenje mora biti logično, montažno i strukturalno drži se osnovnih principa kadar-protukadar i kronološkog izlaganja sadržaja, odbija rabiti tzv. filmsku glazbu („kad su prisutne samo riječi, prirodni su zvuci tako zanimljivi, daleko su ljepši od bilo kakve glazbe“), najdraži plan mu je polublizi u kojem se vidi i igra ruku...
  
  Važnijim se ipak čine njegovi dubinski postulati, a to su, kako se čini iz ovdje predstavljenih tekstova, ideja da je najveća, ontološka snaga filma, inače umjetnosti koja oponaša druge umjetnosti, u sposobnosti realne reprodukcije zbilje, što nam omogućuje da ponovno prepoznamo ljepotu, npr. neba ili mora, a uz film je možemo doživjeti samo zato što smo je već prepoznali i u stvarnosti. „Ne treba pjevati o predmetima; neka sami propjevaju.“ „Nema te poezije koja može nadmašiti veličanstvo svijeta, kojeg u netaknutu obliku može isporučiti jedino filmska umjetnost.“ No prijelomni trenutak u evoluciji filma, drži, duboko potresenoj uvođenjem zvuka, bio je onaj u kojem su „aluzivne procedure pripovijedanja zamijenile deskriptivne“.
  
  Sadržajni, mudri, gusto tkani, filozofsko-poetski ugođeni eseji u dobrom prijevodu Igora Grbića i Erika Pečečnika gotovo da su i dobra literatura, zanimao nas film posebice ili ne. Kako god, riječi su pametnog čovjeka i dobrog pisca punog vjere u filmske čari, koje nude dragocjen uvid kako u stvaralaštvo svoga autora, tako i u neke važne aspekte filmske umjetnosti općenito.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 19. svibnja 2015.

Piše:

Janko
Heidl