U igri se prividnog i nevidljivog

Karmela Špoljarić, Major Tom, Hena Com, Zagreb, 2014.

• Prvi roman Karmele Špoljarić (1967) Nije ovo Twin Peaks (AGM, 2013) naslovom se jasno prizivao glasovitu, kultnu seriju, a potom i film Davida Lyncha i Marka Frosta, Twin Peaks (SAD, 1990-91), odnosno Twin Peaks: Vatro, hodaj sa mnom (Twin Peaks: Fire Walk with Me, SAD, Francuska, 1992). Njezin novi, drugi roman Major Tom (Hena Com, 2014) nazvan je prema pjesmi Davida Bowieja, no pitanje oko kojeg se sve vrti, „Tko je ubio Lauru P.?“ ponovno potječe iz Lynchove i Frostove serije, također razgranate iz tog pitanja, izvorno s punim prezimenom pokojnice, tj. „Tko je ubio Lauru Palmer?“ Kao i Twin Peaks, Major Tom počinje netom po nasilnoj smrti protagonistice navedene upitne rečenice.
  
  Ostale sličnosti su umjerene. Posrijedi je detekcijski ugođena zgoda, no bez izravnih linčovskih odlazaka u nadrealno i nadnaravno; umjesto u (američko) planinsko provincijsko mjestašce, radnja Majora Toma smještena je u glavni grad države, Zagreb, a glavni istražitelj nije iskusni profesionalac, kao što u Twin Peaksu bješe FBI-jev agent Dale Cooper (Kyle MacLahlan), nego introvertirani i povučeni knjižničar Benjamin L. Na svoj način zajednička crta oba djela je i fleksibilan, odmaknut odnos prema imperativu napetosti detekcijskog djela. Dok je Lynch donekle ironično vrludao oko te načelno temeljne postavke, Karmela Špoljarić se prema njoj odnosi poprilično ležerno, ne respektirajući ideju da čitatelja valja držati na ivici uzbuđenja i očekivanja. Major Tom nipošto nije detekcijski roman čije stranice okrećemo s nestrpljenjem, trepereći od neizvjesnosti.
  
  Više nego na napetu strunu, podsjeća na staromodne tzv. špijunske trilere prve polovine prošloga stoljeća kakve su rado snimali Alfred Hitchcock i Fritz Lang, bremenite zakukuljenim spletovima zavjera, dvostrukim igrama, tajnovitim prijetnjama i ugrozama sa svih strana, od krugova visoke politike, preko kriminalnih, do onih marginalnih kao što su proricatelji budućnosti i naizgled bezazlene bakica iz susjedstva, u središtu kojih se nađe običan, mali čovjek, odjednom prinuđen nositi se sa silama i strujama čije veze i tijekovi nadilaze njegovo poimanje.
  
  Primjereno mjestu i vremenu zbivanja, Hrvatskoj danas, inačica Karmen Špoljarić u igri se prividnog i nevidljivog, predstavljenog i zakulisnog, oslanja na repove kronično malignih posljedica Domovinskog rata i ratnog profiterstva u sprezi politike i kriminala, pri čemu se pod ključem ili šire asocijativno spominju hrvatski generali, ubojstvo „obitelji Srna“ usred Zagreba, potom emigranti, povratnici, UDBA, partizani... Korijeni današnjih, ovdašnjih,  ideoloških, a posljedično i materijalnih nevolja, odnosno moralne krize opet se, dakako, pronalaze u Drugome svjetskom ratu što, je li, u stvarnosti potvrđuju i aktualne halabučne vijesti o rehabilitaciji Draže Mihajlovića u Srbiji i kontroverzne teze o antifašizmu iz usta hrvatske predsjednice.
  
  Karmen Špoljarić u tu složenu masu povijesnih opterećenja na širem planu, ali i na onom pojednačnom, gdje će se u svakoj obitelji, začeprka li se malo dublje i temeljtije, pronaći kojekakve devijacije, zalazi intonacijom prigušenog, oporog humora, uz metaknjiževni odnos prema tekstu, ističući gdjekad autorsku osobnost svemogućeg pisca, opisujući ovitak romana Benjamina L.-a upravo kao ovitak romana koji čitamo, uključujući u priču književnu kritičarku Jagnu P. (Pogačnik, koja druga?) koja će u zbilji doista i napisati pohvalan osvrt na taj roman Karmele Špoljarić. Glavni junak Benjamin L. nije knjižničar slučajno. I kad je fikcija, sugerira Špoljarić, knjiga, književno djelo, važan je medij istinitosnog. 
  
  Spomenimo se da se, baveći se srodnim temama korupcijske premreženosti u samostalnoj Hrvatskoj, u filmu Rusko meso (Hrvatska, 1997), na isto Lynch-Frostovo pitanje „Tko je ubio Lauru Palmer?“, pri čemu je ubijena nosila prezime Palomar, podnimio i Lukas Nola. Srž hrvatske, i ne samo hrvatske, stvarnosti nedokučiva je poput nadrealnih maštanja.  
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 15. svibnja 2015.

Piše:

Janko
Heidl