Hermetično

Dvojnik (The Double), red. Richard Ayoade

  • Dvojnik (The Double), red. Richard Ayoade

    Tradicijski distopizam s neizostavnim Orwellom, kao i kafkijanski motiv mehanizirane i apsurdne, sve-konzumirajuće birokracije, elementi nadrealizma, egzistencijalizma, avangardnog, poeovsko-gogoljevske arabeske (čitaj: William Wilson prvog, Kabanica drugog), evokacija atmosferičnosti Strojara (The Machinist) Brada Andersona ili recentnijeg više borroughovskog Neprijatelja (Enemy) Denisa Villeneuvea u bazi su ove vizualno superlativne interpretacije istoimena romana Dostojevskog koja inovativnim retro-futurističkim dizajnom Davida Cranka, klaustrofobičnih industrijskih zapuštenih pejzaža, jednoličnosti i turobnosti eksterijera i interijera izrazito mračne palete boja, kreira nadasve inovativnu i sugestivnu koncepciju prezentacije.
    Dvojnik (The Double), red. Richard Ayoade
    Središnji motiv je pritom onaj dvojnika ili doppelgangera, toliko drag romantičarskoj književnosti, kako bi se naglasila i podcrtala važnost morala i savjesti (najpoznatiji pritom Wildeov je Dorian Grey i njegov živi dvojnik na slici). I iako bi uloga dvojnika morala biti podupiruća svome originalu (promatrajući naravno iz perspektive zdrave, filtrirajuće psihe), Ayoade graduira tenziju postupnim otežavanjem i preuzimanjem života i osobe smušenog i poslušnog protagonista upravo od ne-osobe, asertivnog smutljivca – dvojnika, vrlo slično kao u Andersenovoj Sjeni, što s jungovskog aspekta promotreno ukazuje na činjenicu kako se dva lika, koji i jesu samo psihološki dualitet i zapravo jedna osoba, blizanačke duše poput palahniuk-fincherovskog Tylera Durdena, moraju integrirati, povezati i prestati biti odvojeni, kako bi se uklonilo ono asocijalno i razorno pa tako i kod romantičara navedeni koncept psihogene šizofrene rascijepljenosti kod smrti jednog (najčešće dvojnika) može samo dovesti do smrti drugog (originala).

    Ipak, iako redatelj u posljednjoj trećini filma namjerno odabire nejasan i interpretativno otvoren narativan pristup, a ovakav art uradak može si tako nešto i dopustiti, nažalost labava apstrakcija i halucinogeno vrludanje film zatvaraju u hermetičnu i nepotrebnu distantnost te umanjuju njegovu početnu viziju, ostavljajući ga nedorečenim i nezaokruženim.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 11. travnja 2015.

Piše:


kritike i eseji