„Zemlja bez dokumentarnog filma je poput obitelji bez albuma s fotografijama.“ – misao je dokumentarističkog veterana Patricia Guzmana što se kao krilatica vijori na naslovnici njegova internetskog portala. Ljestvica najboljih filmova svih vremena koju od 1952., svakih deset godina, objavljuje britanski filmski časopis Sight & Sound, a rezultat je ankete među filmskim kritičarima sa svih strana svijeta, već se dugo drži najuglednijim i najrelevantnijim izborom te vrste. Izbor je otpočetka bio usmjeren na igrane filmove – zasad posljednji, sedmi popis najboljih objavljen je 2012., a sljedeći se očekuje 2022. godine.
Prema riječima Nicka Jamesa, urednika časopisa, ekipi Sight & Sounda zamisao o sastavljanju popisa najboljih dokumentarnih filmova prethodno jednostavno nije sinula. A tijekom 2014., potaknuti sve većom prisutnošću dokumentarnog filma – mogli bismo reći da je riječ o poprilično tromoj reakciji – dosjetili su se i tog poteza, pomislivši: Kako se toga prije nismo sjetili? U rujnu 2014. objavljena su dva popisa najboljih dokumentarnih filmova svih vremena, jedan u izboru filmskih kritičara, drugi u izboru filmskih autora. Na listi kritičara visoko dvanaesto mjesto podijelila su tri filma: Čovjek-grizli (Grizzly Man, SAD, 2005) Wernera Herzoga, Zemlja bez kruha (Las Hurdes, Španjolska, 1933) Luisa Bunuela i Nostalgija za svjetlom (Nostalgia de la luz, 90 min., Francuska / Njemačka / Čile / Španjolska / SAD, 2010) Patricia Guzmana, koji je i jedno od najnovijih ostvarenja na popisu. Usporedba kritičarskog odabira s onime filmskih autora pokazuje da između razmišljanja jednih i drugih nema velikih razlika, no na redateljskoj je listi Nostalgija za svjetlom smještena bitno niže, na 88. mjestu.
U okviru programa nazvanog Hall of Fame (Dvorana slavnih), hrvatska filmska kuća Restart u zagrebačkom Dokukinu od veljače do travnja ove godine prikazuje nekoliko ostvarenja s tog popisa, među inima i Guzmanovu Nostalgiju za svjetlom, nagrađenu i Europskom filmskom nagradom za najbolji dokumentarni film. Kako već naslućujemo po plahom, nenametljivom, gotovo prozirnom i treperavom naslovu za kojim malne moramo posegnuti, posrijedi je djelo koje ne plijeni izravnom provokativnošću, burnošću, odrješitošću, ulaženjem u kovitlac određene teme. Riječ je o poetsko-meditativnom, refleksivnom dokumentarnom eseju usporena tempa, prepunom lijepih snimaka prirode, vođenom ugodnim, prisnim, govorničko-glumački neuvježbanim glasom samog autora, tada šezdesetdevetogodišnjeg redatelja i scenarista Patricia Guzmana.
Sniman mahom na području Atacame, najsušnije pustinje na svijetu, smještene duž obale Čilea, film se tijekom prve trećine doima umjetnički i intelektualno osvještenijim, odnosno ambicoznijim dokumentarcem televizijskog ranga s temom astronomskih i arheoloških istraživanja što se već desetljećima odvijaju na tom području na kojem je zbog nedostatka vlage nebo iznimno bistro, dok tlo savršeno čuva i višetisućljetne zakopine.
Izgnanik iz Čilea, iz kojega je nakon dvotjedna zatočeništva pobjegao 1973. pred diktaturom vojne hunte Augusta Pinocheta, Guzman se pri početku gotovo ovlaš dotiče bolnog društveno-političkog pitanja, spominjući kako ga je ponovni posjet domu u kojem je odrastao, u Santiagu, podsjetio na njegovu mladalačku ljubav prema astronomiji, što se razvijala u vrijeme kad je zemlja, prema njegovim riječima, bila oaza mira. Nostalgija za svjetlom nostalgija je za tim dobom nevinosti, kao i za onime što je uslijedilo, vremenom nade i optimizma za kratkotrajna predsjednikovanja lijevo orijentiranog reformatora Salvadora Allendea.
Tek nakon tridesetak minuta u film doista ulazi sidrišna tema, ona o nerazriješenosti pitanja nekoliko tisuća političkih zatvorenika, ubijenih i nestalih za Pinochetove vladavine. U pustinji Atacami se, naime, nalaze i ostaci tijela mnogih nastradalih, a ondje je, u negdašnjem rudarskom naselju, bio i koncentracijski logor vojnog režima. I dan danas, supruge i majke nestalih, poput arheologa ili astronoma, no na svoju ruku, bez institucijske potpore, pretražuju Atacamu ne bi li pronašle posmrtne ostatke žrtava.
U Nostalgiji za svjetlom Guzman bolnoj temi pristupa, moglo bi se zamjeriti, nedovoljno aktivistički, odnosno uz odviše okolišanja, uz previše poezije. Je li u svrhu ostvarenja vlastita umjetničkoga djela donekle zloupotrebljena i omalovažena konkretna tuđa patnja? Odgovor, niječan, vjerojatno leži u činjenici Guzmanova prethodnog opusa, u kojem se intenzivno bavio društveno-političkom sudbinom svoje domovine i njenih žitelja, najpoznatije u trodijelnom dokumentarcu Bitka za Čile (La batalla de Chile, Venecuela /Francuska / Kuba / Čile, 1973.-1979.) te u naslovima U ime Boga (En nombre de Dios, Čile/Španjolska, 1986), Slučaj Pinochet (Le cas Pinochet, Francuska / Čile / Belgija / Španjolska, 2001) i Salvador Allende (Belgija / Čile / Francuska / Njemačka / Španjolska / Meksiko, 2004.) Guzmanovo zanimanje za zbivanja u Čileu što su se dogodila za njegova života duboko je i stalno, ono je, možemo zaključiti, važan dio njegove ljudske i stvaralačke osobnosti.
Premda vrlo cerebralan, no istovremeno liričan i nježan, ali upečatljivo provokativan, Nostalgija za svjetlom uvjerljiv je iskaz čovjeka i autora koji zrelošću, iskustvom i smirenošću treće dobi o boli i tragediji nastoji, pa i uspijeva, zauzeti filozofski stav koji možda i jest jedan od načina nošenja s teško podnošljivim. Lišena težnje za svidljivošću, izrađena za vlastitu dušu, Nostalgija za svjetlom ne nudi odgovore, no itekako nuka na promišljanje. Meandrirajući tananim asocijacijama što povezuju astronomiju, arheologiju i zločinstva, tiho se i neizravno priklanja ideji da na mnogošta ionako nismo kadri racionalno odgovoriti, već da mir i utjehu često valja potražiti u nejasnom području intuitivnog, a da su sjećanja, koliko god bila neugodna, nužna sastavnica našeg identiteta i opstojnosti.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 8. travnja 2015.
