J.C. Chandor radnju svoga ostvarenja znakovito smješta na početak osamdesetih godina prošloga stoljeća. Posrijedi je desetljeće koje je obilježila konzervativna administracija Ronalda Reagana, a potom i Georgea H. W. Busha, jačanje kršćanske desnice, propast srednje klase, jačanje korporacionalizma i porast narcističkih poremećaja ličnosti. Uživanje i raskoš te bjesomučna potraga za ostvarenjem američkoga sna nikada nisu bili toliko agresivni kao u tom japijevskom desetljeću. Godina nasilja znakovito secira začetak spomenutih procesa te nastoji istražiti i propitati njihove korijene.
Redateljeva urbana slikovitost opora je i naturalistička, s iznimnim smislom za prostor i detalj. Grad je prikazan kao hladno, neugodno i opasno grotlo. Gotovo da je poiman animalistički – proždire svoje stanovnike, što je implicirano nizom referenci na nasilne delikte i pokušaje protagonista da se samoostvare unutar njegovih strogih društvenih i poslovnih okvira. Chandorov je New York daleko od turističkih filmskih razglednica koje nude prikaz ispolirana centra koji funkcionira kao raskošna kulisa za romantične narative. Naspram takve prezentacije naglasak je stavljen na neugledna i generička okruženja industrijskih četvrti i gustih mreža prometnica. Takav homogenizirani pejzaž sugerira kulturnu i moralnu eroziju i poprište je nastojanja glavnoga protagonista da ostvari toliko žuđeni američki san. Priča o postizanju upjeha, međutim, ne sugerira da on svoje korijene ima u mukotrpnom radu i predanosti poslu u nezavidnom okruženju, gdje pojedinci kreću s margine u pokušaju da se primaknu centru. Opasan i neizvjesan put pun je stranputica u koje je lako zaglibiti pa su pojedinci primorani igrati prljavo kako bi se osigurali. Stoga ovo ostvarenje nije parabola o ostvarivanju američkoga sna, nego svojevrsni pokušaj njegove dekonstrukcije, odnosno film o propasti metanarativa o američkom snu jer njegovo ostvarivanje predstavlja gubitak nevinosti i žrtvovanje vlastitoga moralnoga integriteta.
Nastojanje Abela Moralesa (Oscar Isaacs) nije samo na makrorazini vješto kontrapunktirano američkom kulturnom, političkom i gospodarskom klimom osamdesetih godina, nego je na mikrorazini iznijansirano specifičnim, lokalnim njujorškim koloritom. Godina nasilja iz naslova je 1981, a obilježila ju je velika eskalacija nasilja na gradskim ulicama, nasilja koje je utjerivalo strahove i paranoje u živote prosječnih Amerikanaca pa nitko nije uspio ostati imun na njega.
Chandor pesimistično sugerira da su nasilni impulsi urođeni svakom čovjeku te su baza svekolikih ljudskih odnosa pa mu se gotovo nemoguće othrvati. Njegov bijeg u raskošnu vilu u elitnom predgrađu ne oslikava samo uspon na staleškoj ljestvici, nego prikazuje da nasilje prodire i u sigurnost pomno uređenih buržujskih života. Moralesov povlašten položaj stoga njemu i njegovoj obitelji ne može jamčiti sigurnost. Zbog toga nasilje u filmu djeluje kao provodan motiv i bitan simbol koji je utkan u redateljevu pesimističnu viziju ne samo američke kulture nego i ljudske prirode. Ljudi su svedeni na dehumanizirane kreature koje isključivo gledaju vlastitu korist, a da bi je ostvarili, ne prezaju ni od čega. Posrijedi je kompetetivna kapitalistička klima, simbolički naznačena niskim temperaturama koje se neprestano iznose u filmu da bi se pojačala atmosferičnost, u kojoj svaki poslovni subjekt vidi drugoga kao prepreku i nastoji pronaći odgovarajuće načine da ga ukloni.
Abel Morales je nasuprot takvih pojedinaca i nastojanja prikazan kao gotovo romantičan zanesenjak koji je oženio Annu (Jessica Chastain), sposobnu kćer sitnog kriminalca. Vjeruje da je na pošten način izgradio poslovno carstvo koje će okruniti kupnjom terena od tradicionalnih Židova da bi mogao osigurati monopol nad transportom i distribucijom nafte za grijanje. On je u priči dvostruki autsajder: u poslovnu arenu ulazi bez ikakva zaleđa te je imigrant iz Latinske Amerike u mahom bjelačkom poslovnom okruženju. Film prati njegovo nastojanje da se ogradi od nasilnoga okruženja, ali i pravnih optužbi za gospodarski kriminal prilikom čega shvaća da ne može istodobno biti uspješan te moralno čist i ispravan.
Chandor uvjerljivo rekreira klimu osamdesetih godina s nizom upečatljivih detalja u rasponu od kostimografije preko scenografije do glazbe. Godina nasilja film je stilizirana rukopisa, pomalo vintage izgleda i bogate atmosferičnosti koji skalpelski precizno zasijeca u srž kulturne klime i američkoga mentaliteta razmatrana razdoblja. Međutim, cjelina je ipak neujednačena te uz spomenute pozitivne aspekte, djelo ima nekoliko vidljivih propusta. Bilo bi zasigurno efektnije da je dvadesetak minuta kraće, čime bi cjelina dobila na ritmu te bi odnosi među protagonistima bili konciznije postavljeni. Jessica Chastain izvrsna je u ulozi Anne Morales, čiji je lik gotovo skiciran u naturalističkom modusu – od oca je naslijedila sposobnost za vješto izigravanje zakona. Abelovo nastojanje da ostane pošten i čist u konačnici se pokazuje kao besmislen, Sizifov posao. Da nije bilo vješte i sposobne Anne, sa svojim romantizom ne bi daleko dogurao. Trenutak kada saznaje za Annine financijske malverzacije predstavlja radikalno rušenje iluzija – ostvarenje američkoga sna zahtijeva moralnu anestezirost. Poanta djela time se zaogrće u pesimistično ruho te naznačava slizanost pravosuđa, policije, politike i poslovnoga svijeta jer svatko gleda što može iskoristiti za vlastiti probitak. Nasuprot Anne, koja je snažan, živopisan i aktivan lik, Abel je bljedunjav i neuvjerljiv, odveć pasivan te scenaristički pogrešno koncipiran. Isprazne životne lekcije koje nastoji dijeliti ljudima iz svoje okoline, a koje su na razini new age filozofije i romana Paula Coelha, nakon određenog vremena postaju iritantne. Oscar Isaac također ne pomaže ne osobito ekspresivnom te na trenutke odveć patetičnom glumačkom kreacijom.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 16. ožujka 2015.
