U posljednjih se nekoliko godina Xavier Dolan, svojom zamjetnom produktivnošću, nametnuo kao jedno od bitnih, novih imena u kontekstu suvremenoga kanadskoga filma. Ne samo da je posrijedi mladi autor (ovih dana navršit će 26 godina, op. ur.) koji je filmski i kulturno vrlo osviješten te mu filmove možemo pojmiti kao višeslojne portrete njegove generacije i doba, nego je ujedno riječ o filmašu kojega bismo mogli okarakterizirati kao potpunoga autora. Navedeno znači da osim što režira, također piše scenarije za vlastite filmove, često glumi u njima, a redovito je potpisan i kao montažer. Također je vrlo angažiran oko izbora glazbene podloge koja ima bitnu ulogu u njegovu opusu – pretežno je posrijedi indie rock i elektronska glazba, te veliku pažnju posvećuje izgledu likova, koji katkada ostavljaju vintage, hipsterski dojam ili su nadahnuti ikonama popularne kulture. Primjerice, lik Diane 'Die' Després (Anne Dorval) u Mami oblikovan je po uzoru na Erin Brokovich, a Kyle (Suzanne Clément) na Miju Farrow. Za svoj prvijenac Ubio sam majku (J'ai tué ma mère, 2009) Dolan je sam osmislio kostimografiju.
Suvremena kultura općenito predstavlja veliki poticaj za njegovo stvaralaštvo, a utjecaji popularne kulture očituje se putem brojnih glazbenih i filmskih referenci. Opus od pet ostvarenja koja su nastala u razdoblju od svega pet godina pokazuje zanimanje za različite žanrovske obrasce (drama, romantična komedija, psihološki triler), no idejno-tematski i stilski jedan je od najkonzistentnijih u suvremenoj kinematografiji. Mama, po pitanju redateljeva rukopisa koji je samosvjesan, barokan i ornametalan, dijeli niz zajedničkih karakteristika s prethodnim autorovim radovima. Kadrovi su pomno, često simetrično komponirani te upotpunjeni vožnjama koje prate likove dok se kreću, naglašenih svijetlih boja, uz prevagu krupnih kadrova i slow motiona te specifičnoga i pomnoga odabira popularne glazbe. Barijere između likova i publike i dalje postoje u situacijama kada ih snima odostraga te je sklon naglom ubrzavanju i uspiravanju ritma.
Uz U svakom slučaju, Laurence (Laurence Anyways, 2012) posrijedi je Dolanov najambiciozniji projekt dosad u kojem su na prvi pogled uočljive dvije činjenice: za razliku od prethodnih ostvarenja djelo je naoko lišeno queer problematike, a s druge strane redatelj se vraća preokupacijama kojima se bavio u prvijencu. Središnji odnos između problematičnoga sina i samohrane majke ponovno se reproducira, samo što mu se pridaje gotovo epski zamah. Navedeno je dodatno pojačano prisutnošću izvrsne Anne Dorval koja u oba filma glumi majke, koje, iako dijametralno suprotnih karaktera, povezuje niz sličnosti. Također odlična Suzanne Clément ponovno glumi učiteljicu, susjedu Kylu, koja sinu nastoji pružiti podršku i pažnju te biti svojevrsna protuteža majčinskoj figuri. Dolan u Mami ipak ponešto mijenja perspektivu: sada majka ima problema sa sinom, a ne sin s majkom. Chantale iz Ubio sam majku bila je prosječna i ne osobito intelektualno nastrojena osoba čija je bezličnost sinu, koji se nosio s problemima adolescencije i seksualnoga identieta, silno smetala. Diane u Mami je energična, no neuspješna osoba sklona mijenjaju partnera i izazovnom odijevanju, koju bi većina stereotipno okarakterizirala kao pripadnicu white trash društvene skupine. U oba filma likovi učiteljica dobivaju putem prijateljskoga odnosa s problematičnim sinovima mogućnost da se suoče s prijeporima iz vlastite prošlosti. Kyla je, primjerice, mučena truamama koje se manifestiraju putem njezina hendikepa – mucanja. Posrijedi je nemogućnost da se iskaže u društvenoj klimi koja je okružuje te da se suoči s nikada jasno definiranim traumatizmom kojega bi treba narativizirati ako ga želi razriješiti ili se suočiti s njim.
Problematika suočavanja leži u srži filma, što je evocirano osobitom uporabom formata. Film je naoko sniman u akademijinom formatu. No za razliku od njegova blago pravokutnoga oblika, instagram format kojega Dolan koristi je savršeni kvadrat koji vrlo precizno i strogo omeđuje sliku, a time i živote protagonista. Time sugerira njihovu skučenost, pritisnutost i izoliranost, što su inače njegove učestale teme pa protagoniste često smješta nasuprot većine koju obilježava nerazumijevanje. Navedeno je u Mami naznačeno već prologom koji nas upućuje da se radnja odvija u neposrednoj budućnosti nakon što je u Kanadi stupio na snagu novi obiteljski zakon, koji neposredno utječe i na Dianin život. Stoga je britko seciranje odnosa majke i sina dodatno provučeno kroz prizmu (ne)mogućnosti izbora te nužnosti da se s tim odabirima – bili oni loši ili dobri – nastavi živjeti.
Prostorna skučenost upućuje da su životi protagonista omeđeni kako zakonima, tako i društvenim statusom, financijskim zaleđem te nizom drugih čimbenika. Untač tome Dolanov film nije pesimističan i mračan, dapače, iako je gledatelj neprestano svjestan okvira i suženih mogućnosti djelovanja protagonista, djelo je protkano nitima humora i sporadične vedrine, posebice u trenucima kada sin ima svoje dobre i manje hiperaktivne faze. Format će se samo jedanput prošiti u widescreen, u trenutku kada Diane, prije no što konačno zapečati sudbinu sina, zamišlja njegovu budućnost koja bi trebala kulminirati vjenčanjem. Taj predah predstavlja tipičan Dolanovov stilski postupak koji karakterizira uporaba nadrealističke vizualnosti. Ona redovito ima funkciju da gledatelju pruži uvid u subjektivnu stvarnost protagonista od čijih su svijetova inače odvojeni specifičnim redateljevim postupcima, primjerice, snimanjem likova s leđa, čime se uspostavlja barijera i distanca između njih i gledatelja.
Likovi majki provlače se kroz sve Dolanove filmove (osim Izmišljenih ljubavi), no najpodrobnije su secirani upravo u prvom i posljednjem. Odnos majki i sinova nikada ne upada u bezličnu stereotipiju jer redatelj pokazuje veliki dar za nijansiranje likova i odnosa među njima. Primjerice, Chantale i Diane prosječne su osobe koje imaju svoje vrline i slabosti te se moraju nositi s nezavidnim životnim situacijama: samohrane su majke, moraju raditi i izdržavati obitelji te su žrtve opresivnoga patrijarhalnoga režima, suočene sa starenjem, prolaskom najboljih životnih trenutaka te generacijskim jazom. Očinske figure u Dolana redovito su utišane: u Ubio sam majku otac je neodgovoran jer ne može prebroditi svoj strah od očinstva, u Majci njegova nerazboritost donosi štetu obitelji, u U svakom slučaju, Laurence sasvim je utišan, a u Tomu na farmi (Tom at the Farm, 2009) posve uklonjen. Naspram slabih i neodlučnih muških likova, majke su redovito snažne ličnosti koje su ograničene svijetom koji ih ne razumije te teže uspostaviti sa sinovima krhku ravnotežu koja neprestano prijeti posrnućem. To ih dovodi u okrilje tipičnih Dolanovih protagonista i protagonistica, što je autora u jednom intervjuu nagnalo da svoje protagonistice usporedi sa svojim gay likovima, smatrajući da se i jedni i drugi moraju boriti za mjesto u muškom, heteroseksualnom i patrijarhalom okruženju.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 16. ožujka 2015.
