Da se gluma ne primjeti

Zvonimir Rumboldt, Gluma pred kamerom. Priručnik za studente glume i filmske i TV režije, Udruga Kad tad, Zagreb, 2014.

• Razlika između filmske i kazališne glume tema je ili pitanje o kojem se nerijetko razglaba i dan danas, stodvadeset godina nakon rođenja filma. Za nedavnog gostovanja izraelskog glumca Sassona Gabaia na Tjednu izraelskog filma u Zagrebu, po prikazivanju izvrsne sudsko-brakorazvodne drame Rastava Viviane Amsalem (Gett, Izrael / Njemačka / Francuska, 2014) autorskog para Ronit i Shlomija Elkabetza u kinu Europa, gledatelji su, među ostalim, Gabaia zamolili da kaže koju riječ o sličnostima i razlikama između glume na pozornici i one ispred kamere. Za njega kao glumca, reče Gabai, osnovna je razlika u tome što na pozornici kontrolira tijek događaja, dok je na filmu i na televiziji sav nadzor u rukama redatelja i montažera koji će, pošto je glumac dao svoj umjetničko-zanatski doprinos, izabrati one repeticije koje im odgovaraju, ne konzultirajući se pritom s glumcem.
  
  Bez obzira na sve mogućnosti onoga što nazivamo filmskim jezikom, mnogi najpriznatiji filmski redatelji naglašavaju da je najveća dragocjenost kinematografskog djela upravo glumac. Dovoljno je prelistati Filmske lekcije (Meandarmedia, Zagreb, 2011), knjigu razgovora Laurenta Tirarda s redateljskim velikanima i uvjeriti se u to. Možemo spomenuti i razmjerno radikalnu tvrdnju mađarskog uglednika sedme umjetnosti Istvana Szaboa koji je za javnoga razgovora u zagrebačkom kinu Tuškanac 2012. rekao da je krupni plan glumca najveće blago filma, odnosno ono najspecifičnije i najvrednije što film može dati.
  
  Filmska se i televizijska gluma, dakako, od kazališne razlikuju i u interpretacijskim metodama – ispred kamere valja biti puno prigušeniji u izrazu negoli u teatru. Riječima velikog filmskog glumca Spencera Tracyja, pred kamerom „možeš glumiti koliko hoćeš, samo nemoj da se primijeti“. Kao i još nekoliko duhovito poučnih izjava, viceva i anegdota taj je Tracyjev aforizam naveden u nevelikoj knjižici Gluma pred kamerom redatelja Zvonimira Rumboldta (1969). Angažiran kao umjetnički asistent na Odsjeku glume zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, Rumboldt je svoj publicistički prvenac podnaslovio kao Priručnik za studente glume i filmske i TV režije, a iz samog je teksta i pristupa vrlo razvidno da je nastao na temelju neposrednih zapažanja tijekom praktičnog pedagoškog i stvaralačkog iskustva.
  
  Kako autor piše u uvodu, ta knjižica nije udžbenik glume nego pokušaj sistematizacije razmišljanja o filmskoj glumi, o njezinim specifičnim razlikama u odnosu na kazališnu glumu i o suradnji filmskog redatelja s glumcima. Nije, dodajmo, ni teorijska rasprava, ni esej, ni istraživanje, a mogli bismo reći da u njoj zapravo ne pronalazimo ništa nova. No to ne treba shvatiti kao slabost. Rumboldt nedovoumno i sam zna da je tomu tako, a namjera mu je očito bila na najjednostavniji i najkraći način zabilježiti malne elementarne spoznaje o temi.
  
  Potreba za time zasigurno postoji. Ako ne zbog drugoga, onda zato što dosad takva knjiga u nas nije objavljena iz pera hrvatskog autora. No očito i zato što je Rumboldt kao nastavnik kolegija Gluma pred kamerom uočio da mnogi jednostavni, temeljni odnosi i parametri praktičnog susreta mladih redatelja i glumaca sa snimanjem filmskih vježbi, odnosno s profesionalnim produkcijama, ostaju zastrti koprenom nejasnoća, a što, dakako, posve nepotrebno oduzima koncentraciju i energiju potrebne za savladavanje glavne zadaće, one umjetničke. U najkraćim crtama skicirani su opis posla filmskog redatelja i povijest filmske glume, a središnje poglavlje, nazvano Razlike između glume u kazalištu i glume pred kamerom, rečene razlike razvrstava u dvije temeljne skupine: provedbene i suštinske.
  
  Najvažnija provedbena razlika je u tome što se kazališna glumačka izvedba uvijek događa u kontinutetu, dok se filmska gotovo neizostavno zbiva u diskontinuitetu. Čak i kad bi se čitav film snimao kronološki prateći radnju – što se u praksi događa zanemarivo rijetko – kontinuitet glume bio bi razbijen postavljanjem novog kadra koje uvijek iziskuje određeno vrijeme. Kako jednom reče Robert De Niro, što u Rumboldtovoj knjižici nije navedeno: „Plaćen sam za čekanje, a ne za glumu.“ Glumac u filmu i na televiziji ne može drugačije nego izrezati ulogu na dijelove i u danom trenutku isporučivati izreske, komadiće. Utoliko je posve pogrešno uvriježeno mišljenje da je filmska gluma prirodnija od kazališne, upozorava Rumboldt, mada se na kraju treba takvom doimati.
  
  Ponuđen je i kratak pregled filmskih zanimanja s čijim će se predstavnicima glumac susretati, ukratko je razjašnjen postupak pretprodukcije i produkcije, a podijeljeno je i nekoliko savjeta glumcima i redateljima među kojima treba vladati povjerenje i koji do glumačkog rezultata dopiru združenim snagama. Glumcima će, primjerice, Rumboldt svratiti pažnju na nimalo nevažne pojedinosti o kojima trebaju voditi računa kako bi stekli povjerenje i omiljenost kod članova filmske ekipe, što nije beznačajan doprinos cjelokupnoj vrsnoći djela. Redatelje će, primjerice, upozoriti da sve važne točke vezane uz ulogu valja s glumcima raspraviti za vrijeme priprema, a na setu davati što kraće i jasnije upute. Ne dulje od dvije riječi.
  
  U duhu tog posljednjeg naputka, kratko i jasno, sastavljen je i ovaj čitljiv i jednostavan, no zasigurno koristan priručnik koji će, vjerujmo autorovoj procjeni, efektno pridonijeti međusobnom razumijevanju mladih filmaša na zajedničkom zadatku.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 14. ožujka 2015.

Piše:

Janko
Heidl