Lice puno masnica

Takva su pravila, red. Ognjen Sviličić

• 
  
  Nasilje je svuda oko nas. Sistemsko, strukturalno, medijsko, mentalno, konačno, fizičko i – krvavo. Zapravo, nasilje ponajprije i prepoznajemo tek onda kada se kupa u krvi. Takova slika zna zavesti...  Čini mi se da je to, ogoljeno nasilje uzrok tomu da ne prepoznajemo one fundamentalnije oblike zlosilja, što ih trpimo u dobrovoljnom ropstvu, sustavu koji nas podsvjesno okupira i upravlja našim željama. No, kako nasilni sistem funkcionira? Kakva su njegova pravila? Takva su pravila peti je cjelovečernji igrani film Ognjena Sviličića. Nakon što se u prvom dijelu svoga dugometražnog opusa bavio osebujnim studijama likova kroz satiričko-komičku vizuru, Sviličić se od svog trećeg, po mnogima najuspjelijeg, filma Armin (2007) okreće sumornijim tonovima.  No, iako je od dosta kritičara Sviličić bio ohrabren u ovom svom zaokretu, mišljenja sam da je on svoje najviše domete imao s Filipom Radošem u Oprosti za kung-fu (2004), kao i u TV-seriji s istim glavnim glumcem, tj. Stipi u gostima. Kakava je autorska namjera vodila film Takva su pravila?
  
  Nesumnjivo, u cijelu se ideju pothvata uvukla namjera prikaza nasilja oko nas. Alternativni naslov Mirni ljudi sugerira i da se ono događa baš onima koji su najkrhkiji. Nekoliko uvodnih totala uvlači nas u sivilo južnog dijela hrvatske metropole. Namah, vidimo nekoliko mlađih osoba koji se rano ujutro upućuju kućama. Među njima će biti, pod hudicom, i Tomica (Hrvoje Vladisavljević). On se šutke uvlači u svoju sobu i prepušta ekran pravim protagonistima filma, svojim roditeljima. Ivo (Emir Hadžihafizbegović) vozač je ZET-ova autobusa u svojim pedesetima. Njegova je supruga Maja (Jasna Žalica) brižna, tradicionalna domaćica. Podcrtano odabranim glumcima, Sviličić nam kaže da su mirni ljudi iz Bosne i Hercegovine. Tek nakon što se Ivo vrati s jutarnje šihte i dok zajednički spremaju ručak, njihov se sin pojavljuje pred njima. Zaprepašteni su... Njegovo je lice prepuno masnica. On im kaže da je sudjelovao u tučnjavi i da „to nije ništa“. Međutim, postav filma nas u narativnom slijedu vodi do amblematskog slučaja Luke Ritza. Taj je simbolički primjer tragičnog maloljetnog nasilja, znamo, doveo do – smrti. Da je Tomica zapravo baš okrutno pretučen, saznajemo vrlo brzo.
  
  Naravno, preko mobitela, ultimativne davolske sprave koja je sve zabilježila! Transparentnost zla sàma, kako nam u eponimnoj knjizi iz 1990. poručuje Jean Baudrillard. Sviličić svoje protagoniste pokušava suočiti s ultimativnim posljedicama zla. Smrt djeteta se drži nečim najgorim što se može desiti ljudskome biću. Relativno nedavno vidjeli smo film koji tematizira tu tragiku. Bio je to treći dugometražni igrani film Călina Petera Netzera Pozicija djeteta (Pozitia copilului, 2013). U tome će se umjetničkom ostvarenju desiti gotovo antička katarza ljudskosti. Protagonist rumunjskoga filma, od nesigurnog i simbolički usmrćenog slabića ponovno oživljava pružajući ruku saučešća ocu dječaka kojeg je ubio u automobilskoj nesreći. Patnja nije prevladana, ali je oplemenjena. I tako život doista može opstati.
  
  Što se, pak, desi u Sviličićevu ostvarenju? Kakvi motivacijski, pa onda i karakterizacijski impulsi nose priču filma? Kakvi su, na kraju, ti mirni ljudi? Među supružnicima, Ivom i Majom, ne primjećujemo nikakve emocije. Ako ih za trenutak i možemo naslutiti, one ostaju prigušene. Dobar dio ambijenta filma čini – kuhinja. Upravo odabirom takve mizanscene autor nam pokušava ocrtati običnost likova. Želi prikazati koliko su oni stvarni. Dosadni? Nastoji nam reći: „Evo, ovo biste mogli biti i vi, u svakodnevnom običnom danu.“ U motivacijskom sklopu filma gotovo se ništa ne mijenja ni kada stvari posve krenu po zlu. Nakon što hitna odveze Tomicu u bolnicu, naracija se ubrzava. Tijekom toga, naravno, Sviličić pokazuje sumorne čekaonice i šaltere ovdašnjih zdravstvenih ustanova, pa onda i ležernu ne-empatiju liječnika.  Cjelokupni je postav naglašeno realan, no zapravo stiliziran! U vizualnoj fakuri, pa onda i u ozračju kojem prisustvujemo, ne nalazimo nikakovih uporišta kroz koje bismo mogli odrediti karakter prikazanih likova.
  
  Nažalost, užasan, ultimativan događaj smrti nije niti nestvaran, niti izmišljen. U ovoj dolini suza to je nešto što čovjeka prati od pamtivijeka. Ipak, kod Sviličića se, in ultima linea, radi o umjetničkom artefaktu. Kakav je njegov film kao umjetničko ostvarenje? Najveći problem s ostvarenjem Takva su pravila pisac ovih redaka vidi u njegovoj težnji da bude stvarniji od stvarnosti. Pretjeranim ustrajavanjem na mračnosti postava, jednostavno je zaboravio na one koji bi trebali nositi smisao samoga filma. Kakav je lik njegov Ivo? Ili kakva je, ustvari majka Maja? (Da ne spominjemo sina Tomicu.) O tomu – osim njihove socijalne skice – iz Sviličićeva filma ne saznajemo ništa! Kako onda da ja kao recipicijent podijelim suosjećanje s njima? Jednostavno, oni ne djeluju kao da su od krvi i mesa, nego, prije, redateljeve konstrukcije. Kao lutke na koncu. Tako da i – u zbilji možda motivirani – čin Ivine osvete nad nasilnim tinejdžerom djeluje onezbiljeno u lokvi filmske krvi. Shvaćam roditeljsku bol, ali ona, kao passage-à-l'acte , ostaje posve iracionalnom u dramaturškoj i narativnoj uvjerljivosti filma. No ono što prepoznajem, autorova je nakana oponašanja, globalno danas najprodornijeg rumunjskog filma.
  
  Na primjer, u prikazu inercije bolničke ustanove, vidjet ćemo tragove inicijalnog filma rumunjskog booma, Puiuovu Smrt gospodina Lazarescua (Moartea domnului Lazarescu, 2005). Nagli rez na kraju filma sačinjen je po već prepoznatljivom stilskom, rumunjskom postupku. Sviličić je, međutim, daleko od dosega gore spomenutih ostvarenja. Ambicioznošću postava mnogo je bliži inače izvedbeno vrlo različitom filmu, Nolinu stilizirano mračnome Šuti (2013). Priznajem da Sviličić uzima važnu temu krvavog i okrutnog nasilja našeg svagdašnjeg... strašnu, hladnu blizinu smrti. Svakako niti njegova, potencijalno edukativna uloga u hrvatskim školama nije za zanemariti. Ipak, držim da kao film ostaje ispod razine najboljih ovdašnjih filmova. Nedostaje mu... ono nešto. A to je, da ne kompliciram, umijeće istinskog oblikovanja umjetničke zbilje. Takva su pravila na kraju je – sàmo film. Medij je to, ali i umjetnost prenošenja artističke forme i sadržaja. Ona nije tek mimesis pretpostavljiva realiteta, već i poiesis i techne – tj. stvaralaštvo.  
  
  Sviličićev film već ima sjajnu recepciju i dojmljive uspjehe. Parafrazirajući Hegela rekao bih: „Tim gore po činjenice.“ Naime, Takva su pravila djeluje kao zbrkana sličica o nasilju među djecom i roditeljskoj reakciji na isto, bespovratno beznadna po pitanju umjetničke, tj. filmske forme. Izgleda kao loša kopija atmosfere s kojom smo se susretali u rumunjskim filmovima. No, kod Sviličića ovo ozračje djeluje nategnuto, sa skrajnjom željom: biti sumoran po svaku cijenu! Njegov je habitus, držim, uvjerljiviji u satiri i komediji. Takva su pravila, dobrohotno gledano, film je zastrašujuće fakture i zbunjujuće izvedbe. Hadžihafizbegovića ne gledah u lošijoj ulozi. A nagrade (i njemu i filmu)? Valjda su takva pravila među establishmentom filmskih festivala i kritike!  
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 16. veljače 2015.

Piše:

Marijan
Krivak