Zvuk umjesto glazbe
Obrana i zaštita, red. Bobo Jelčić
-

U mnogim je filmovima glazba u potpunosti izostavljena bez obzira je li razlog tomu želja za većom realističnošću ili manji budžet. S druge strane, rijeđi su filmovi u čijim se filmskim partiturama uz glazbu javlja i zvuk u umjetničkom smislu. Film Obrana i zaštita koji opisuje teško društveno stanje u poslijeratnom Mostaru putem isječka iz života jednog njegovog stanovnika, potpuno odbacuje glazbu i na njezino mjesto smješta zvuk i govor. Na način na koji filmovi započinju i završavaju glazbom, Obrana i zaštita započinje radijskim intervjuom prilikom čijeg slušanja Slavkov prijatelj Đulaga umire. Slijede scena kćeri preminulog koja na poziv da je njezin otac umro počinje u buci prometne vreve plakati, a zatim uvodna filmska špica. Većina filmova za prikazivanja špice stavlja glazbu kako bi njome najavili ugođaj ili, zbog težnje prikaza maksimalne realnosti, izbacuju i samu špicu kako željenu realnost ne bi ni vizualno narušili. Jelčić je odlučio uvodnu špicu pratiti nastavkom zvukova prethodne scene – plačem i bukom prometa.

Unatoč nelagodi koju izaziva takva zvučna uvertira (što zbog nedostatka glazbe, što zbog dugotrajnog zvuka jecanja i plakanja) gledatelj već tijekom sljedećih par scena shvaća kako mu glazba ne nedostaje jer ima dostojnu zamjenu. Gusti slojevi zvukova (poput automobilskih truba, zvonjave telefona, uzvika djece što se igraju na ulici i sl.) služe kao ambijentalna pozadina prilikom razgovora, a povremeno i za prekidanje neugodnih tišina. Dakle, zvukovi preuzimaju funkcije što ih uobičajeno u filmu nosi glazba, te tako nadomještaju njezinu odsutnost. Odlomci u kojima zvuk poprima ulogu koja mu je češće primjenjena, onu svakodnevne i neprimjetne zvučne pozadine, kratkog su trajanja. Dugačku scenu u kojoj glavni lik Slavko čeka na recepciji neimenovane tvrtke da mu tajnica kaže hoće li ga Dragan primiti, ispunjena je nevažnim zvukovima i razgovorima na koje gledatelj u određenom trenutku prestaje obraćati pozornost. Upravo se tada između kamere i likova zatvaraju dotada otvorena vrata, čime nam govor i zvukovi što se odvijaju iza njih postaju nerazgovijetni. Postupak kod gledatelja pobuđuje novo zanimanje za zvuk. Iako ponovnim otvaranjem vrata shvaćamo kako nismo propustili ništa značajno, ta mala zvukovna promjena stvorila je, u inače dosadnoj sceni, napetost.

Govor preuzima sličnu ulogu. Onako kako pojava glazbe često naznačuje promjenu vremensko-prostorne cjeline, nove scene ili prijelaze u Obrani i zaštiti obilježava zvuk, a još češće govor. Određene su scene prekinute usred razgovora (čime se ukazuje na nevažnost njegovog trenutnog ili budućeg sadržaja), dok druge pak započinju usred razgovora. Njihov prethodni, neprikazani dio moramo zaključiti iz predočenog ili zanemariti. Navedene scene slijede one sličnog vizualnog sadržaja i tišine, pa se zvučnim kontrastom naglašava skok u prikazivanom vremenu.
Zvučna partitura Obrane i zaštite uzoran je primjer (rijetko iskorištenih) filmskih zvukovnih mogućnosti. Filmovi poput Pismo ćaći (2012, red. Damir Čučić) glazbu (posebno neprizornu) izbacuju kako bi dočarali realnost. Takav tip filmova želju za realnim prikazom događaja otkrivaju i drugim filmskim aspektima, pa tako Obrana i zaštita velik dio sadržaja izlaže u obliku snimke nastale kućnom kamerom. No, čini se da izbacivanje glazbe u filmu nije imalo za cilj stvaranje maksimalne realističnosti jer unatoč njezinoj odsutnosti maštovitost filmskih zvukova i govora narušava apsolutnu realističnost. A nepostojanje želje za realnim prikazom uočljiva je i u vizualnom (poput kadrova koji često snimaju tek određene dijelove lica likova). Sumnja da glazbe u filmu možda nema zbog manjeg budžeta potpuno je nevažna, jer poigravanje zvukom poništava osjećaj njezine neprisutnosti. Kraj filma odjavnu špicu prati nastavljanjem zvukova posljednje scene, točnije fotokopirnog aparata i tipkanja tajnice u prostoru pred Draganovim uredom gdje Slavko napokon dolazi na dugo išćekivani razgovor. Time što redatelj nije pokleknuo filmskim standardima i barem pri odjavnoj špici smjestio glazbu (ili tišinu), nego je bio dosljedan u ideji zamjene glazbe zvukom, uspješno je stvorio zaokruženu vizualnu i slušnu cjelinu.
© Lucija Bodić, FILMOVI.hr, 10. veljače 2015.