Zauvijek Alice je film rađen po mjeri glavne glumice Julianne Moore. Gotovo je izvjesno, ako ne bude većih iznenađenja, da joj se za ulogu smiješi ovogodišnji Oscar u kategoriji najbolje glumice u glavnoj ulozi, na što uostalom upućuju i brojne nagrade koje je dosad već osvojila, uključujući i Zlatni globus. Posrijedi je priča o pedesetogodišnjoj profesorici psiholingvistike Alice Howland, zaposlenoj na njujorškom sveučilištu Columbia, koja je postigla sve što je željela kako na privatnom tako i na poslovnom planu. U sretnom je braku sa sposobnim sveučilišnim profesorom Johnom (Alec Baldwin) te ima troje uspješne djece: Anna (Kate Bosworth) je pravnica koja se sprema postati majkom, Tom (Hunter Parrish) je obećavajući student medicine, a Lydia (Kirsten Stewart) je najmlađe dijete koje majci zadaje brige jer ne želi studirati na prestižnom sveučilištu i to te područje za koje Alice smatra da bi joj moglo osigurati svijetlu budućnost, nego se opredjeljuje za glumu.
Film redateljskoga dvojca Richard Glatzer – Wash Westmoreland nudi buržujsku perspektivu suvremena američkog načina života u kojoj su roditelji uspjeli ostvariti ugledne karijere te se dobro rangirati na staleškoj ljestvici, a sada je na njihovoj djeci da reproduciraju postavljeni sustav. Stoga Zavuijek Alice nudi pogled na zatvoren i samodostatan svijet u koji ne dopiru nikakvi bitni društveni, ekonomski i kulturni problemi današnjice, a na koje koje je obitelj Howland sasvim imuna. Time imamo ostvarenje koje nudi buržujsku perspektivu na uspjeh i bolest jer narativni okidač u priči je Alicina dijagnoza – u pedesetoj godini života otkriven joj je rani stadij Alzheimerove bolesti, koji je genetski uvjetovan. Protagonistica, koja se cijeoga života bavila problematikom jezika i komunikacije, prvo počinje zaboravljati upravo riječi. Naglasak je pritom stavljen na njezino suočavanje s mentalnim propadanjem kao i na reakcije članova njezine uže obitelji koji joj istodobno trebaju biti podrška, ali se i sami moraju nositi s bolešću i promjenama koje ona unosi u njihove svakodnevne živote.
Nije teško zaključiti da film barata pričom koja bi savršeno odgovarala televizijskom prime time terminu. Individualna i obiteljska tematika vezana uz problematiku suočavanja s neizlječivom bolešću oduvijek je bilo jedno od omiljenih područja za televizijske produkcije koje su razvile umjetnost od insceniranja ovakvih narativa. Nešto od tog televizijskog naslijeđa uočljivo je u Glatzerovu i Westmorelandovu ostvarenju. Primjerice, kako sam naveo da film nudi usku društvenu perspektivu, stvarnost je u djelu uopćena: njezin zahvat seže u obiteljski dom, njihovu vikendicu na otoku, prostorije uglednih sveučilišta i skupih liječničkih ordinacija. Narativno je djelo vrlo jednostavno, konvencionalno linearno-kronološki posloženo bez većih sižejnih poigravanja. Sporadične analepse izvedene su u maniri amaterskih, kućnih obiteljskih filmova u kojima pratimo obitelj na odmoru u njihovu ljetnikovcu, a osim toga redateljski tandem često kadrira uokvirene obiteljske fotografije po policama, što bespotrebno podiže emocionalne tenzije, ali ne predstavlja osobito originalan i funkcionalan redateljski postupak. Zauvijek Alice također često zgušnjava emocije, što nažalost priziva u pamćenje televizijske produkcije. U prikazu načina na koji se naslovna protagonistica nosi s bolešću ima ponešto realizma i oporosti dok biva suočena s činjenicom da će se njezin svijet ubrzo korijenito promijeniti te da će postati teret suprugu i djeci.
Međutim, reakcije samih članova obitelji ponovno su izvedene u pojednostavljenoj televizijskoj maniri jer su više temeljene na emocionalnoj pozadini nego složenijoj egzistencijalnoj problematici. Razlog tome treba tražiti u činjenici da su scenaristički gledano obiteljski odnosi više skicirani nego razrađeni jer postoji pet likova koji čine nukleusnu obitelj a djelo traje svega devedesetak minuta pa je prostor za razvijanje složenijih odnosa bio vrlo skučen. Glatzer i Westmoreland nisu bili imuni niti na određene stereotipne situacije na koje redovito nailazimo u filmovima takve tematike: Alice odlučuje izložiti osobno intoniran referat na sastanku udruženja oboljelih od Alzheimerove bolesti. Taj čin za nju ima značaj potpunog suočavanja s vlastitim stanjem i situacijom te izlaska s problemima iz uskoga obiteljskoga kruga. Istodobno redatelji vrlo manipulativno prikazuju, tijekom njezina govora, reakcije pojedinih osoba iz publike, čije su oči ispunjene suzama. Prizor promašuje vlastitu bit jer ne samo da je neoriginalan i manipulativne prirode i predstavlja standardni melodramatski efekt nego i potire ono malo realizma što ga je film uspio osigurati.
Film spašava i daje mu određeni dignitet izvrsna kreacija Julianne Moore, koja je ponovno pokazala da je jedna od najfascinantnijih suvremenih američkih glumica, iako joj ne bi škodilo da katkada pažljivije bira projekte u kojima će nastupati (Non-stop, Sedmi sin). Njezina odmjerna glumačka kreacija uspijeva prevladati zamke konvencionalne režije i šabloniziranoga scenarija te uvjerljivo ocrtati osjećaj bespomoćnosti i dezorijentacije koje Alice osjeća, iako je glumica imala i boljih glumačkih ostvarenja (Kralj pornića, Kraj ljubavne priče, Magnolia, Daleko od raja). Filmski partneri parirali su joj s različitim uspjesima: Alec Baldwin je solidan, Kirsten Stewart je zarobljena u vlastitim glumačkim motovima i tikovima, a Kate Bosworth kao da je zalutala iz televizijske produkcije ili je možda pomislila da je u njoj. Zauvijek Alice umjesto društveno intonirane studije karaktera nudi konvencionalnu melodramu.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. veljače 2015.
